Pojam mučenika tradicionalno je vezan za Crkvu i izravno za kategorije svetaca, blaženika i slugu Božjih, među kojima se razlikuju mučenici i ispovjednici. Mučenici su oni koji su i poginuli za ljubav prema Bogu, a ispovjednici su oni koji nisu prinijeli i tu konačnu žrtvu. Postoji jasna i složena procedura za proglašenje pojedinca svetim, blaženikom ili slugom Božjim, nakon čega ga se može kao takvoga štovati i slaviti.

Istarski su crkveni mučenici sv. Mauro, sv. Eleuterije, sv. Projekt, sv. Akolit, sv. Demetrije, sv. Julijan, sv. German, sv. Pelagije, sv. Pelegrin, bl. Miroslav Bulešić i bl. Francesco Bonifacio.

Nakon građanskih revolucija u XIX. st. i razvitka nacionalizma, počeo se graditi kult palih za određene nacionalne ideje koji su, po uzoru na crkvenu praksu svetačkih kultova, trebali biti primjer budućim naraštajima. Tako su određeni režimi, a osobito totalitaristički iz XX. st., gradili kult palih za domovinu ili političku ideju. Talijanska vlast je odmah poslije Prvoga svjetskog rata počela istaknute istarske, tršćanske i južnotirolske iredentiste koji su u ratu poginuli na talijanskoj strani nazivati mučenicima. Podizani su im spomenici, po njima su nazivane ulice i trgovi, škole i vojarne, obilježavane su godišnjice njihove pogibije te su isticani kao uzor svima, osobito mladima.

Najpoznatiji među tim „mučenicima“, iredentist Nazario Sauro (Kopar, 20.IX.1880. – Pula, 10.VIII.1916.), obješen je u Puli zbog veleizdaje prije 110 godina. Ne samo u Istri, nego u cijeloj Italiji slavilo ga se kao jednog od najvećih mučenika u povijesti Talijana. Mit o njemu stvaran je postupno. Kao mučenik je spomenut već 1919., kada je na njegovu rodnu kuću u Kopru postavljena spomen-ploča (uništena u travnju 1952.). Na desetu godišnjicu pogibije, 1926., u sklopu programa komemoracije u 20 sati je upaljena baklja na koparskom zvoniku, a potom je to isto učinjeno redom na svim zvonicima od Kopra do Pule, gdje je Sauro pogubljen. Nakon što su Kopar i Pula pripali Jugoslaviji, održavanje komemoracija je nastavljeno diljem Italije: Trst, Venecija (kamo su 1947. preneseni Saurovi posmrtni ostaci), Rim, Đenova i San Giorgio di Nogaro, u organizaciji udruga istarskih ezula i uz pomoć talijanske Ratne mornarice i Katoličke crkve.

Nakon Saura, drugi je najpoznatiji istarski iredentist koji je pretvoren u mučenika bio Fabio Filzi (Pazin, 20.XI.1884. – Trento, 12.VII.1916.). Na stranicama enciklopedije Treccani iz razdoblja fašizma opisani su kao „svjedoci iste vjere i iste nade“; obojica su dezertirali iz austrougarske vojske i priključili se talijanskoj vojsci te su osuđeni na smrt i obješeni u ljeto 1916., nakon što ih je zarobila austrougarska vojska. Nazvani su jednim od posljednjih mučenika Risorgimenta (Prvi svjetski rat, odnosno talijanska uloga u njemu od 1915., u tadašnjoj je talijanskoj historiografiji nazivan Četvrtim ratom za nezavisnost), a nakon njih se popis nastavlja s „mučenicima fašistima“. Međutim, u enciklopediji je upozoreno da bi umjesto pojmom mučenici, one koji su poginuli za revoluciju (misli se na fašističku revoluciju) trebalo nazivati palima, budući da su oni, „herojski borci za ideju, pali braneći je u pravom ratu protiv subverzivnih snaga“. Savjet uglavnom nije prihvaćen u praksi pa su se tako ratnim mučenicima pridružili mučenici za revoluciju.

Kada se prouče životopisi tih „fašista mučenika“ jasno je da su, referirajući se na subverzivne snage, u enciklopediji mislili na antifašiste i pripadnike lijevih političkih opcija.

Tko su, po Treccaniju, bili istarski „fašisti mučenici“?

„Vođeni instinktivnom silom, čak i najjednostavnija i najponiznija srca, u koja fašistička ideja intuitivno prodire svojom moćnom i kobnom energijom, okupljaju se oko njega, na žrtvu, na slavu, na smrt. Oni su seljaci, koji mirno umiru u ime Vođe“ (referira se na Benita Mussolinija): Apollonio Arrigo (Piran, 1902. – Buje, 7.VII.1921.; Treccani je pogrešno objavio da je poginuo 1922.).

U Treccaniju nadalje piše: „U borbi za naciju i za fašizam, poginuli su“ Alfredo Sassek (Pula, 26.V.1903. – Pula, 15.IX.1921.; ali mu je navedeno prezime Sassech i datum smrti 16.IX.), Aldo Ivancich (Mali Lošinj, ? – Trst, 23.IV.1922.) i Antonio Petronio (Vižinada, ? – Vižinada, 19.X.1921.). U Istri su poginuli i „fašisti mučenici“ rođeni na Apeninskom poluotoku Vito Campanella (Mola di Bari, 5.V.1895. – Milje, 13.XI.1922.) i Alessandro Mini (Piancastagnaio, ? – Milje, 6.VIII.1922.).

Nakon Drugog svjetskog rata ezulske su udruge počele nazivati mučenicima razne fašiste i njihove suradnike koji su stradali od partizanske ruke (i martiri delle foibe, makar nisu svi bili bačeni u jame), od kojih je najpoznatija Norma Cossetto.

Komunistički režim počeo je već tijekom rata proglašavati narodne heroje, po uzoru na sovjetsku praksu. Nastavilo se nakon rata, s time da su herojima proglašavane i žive osobe, što se pokazalo nepraktičnim kada su se neki od njih pobunili protiv režima ili zbog drugih razloga pali u njegovu nemilost (neki su čak robijali na Golom otoku). U pravilu nije upotrebljavan pojam mučenika jer je previše bio povezan uz crkvenu praksu.

Mučenicima su često nazivani, a i danas se nazivaju, osobe izvan crkvenog konteksta koje su patile, ali ne nužno na kraju i umrle (ili bile ubijene) zbog vlastitih uvjerenja. Tako, primjerice, Slovenska biografija prenosi ocjenu Josipa Kosovela koji je za Romana Pahora, organizatora omladinskog pokreta u tršćanskoj regiji (Trst, 7.II.1903. – Izola, 2.XII.1951.) napisao da je bio „mučenik, žrtva i da je cijeli život na sebe preuzimao bezbrojne terete, također i kako bi olakšao probleme drugih“.

Na fotografijama: iredentisti Sauro i Filzi u gornjem redu te fašisti Sassek i Arrigo u donjem

• 
•