Auersperg, velikaška obitelj vjerojatno švapskoga podrijetla, koja se oko 1020. spominje u Furlaniji, a od XIII.st. u Kranjskoj, u ministerijalnoj službi, i u lenskom odnosu s karantanijskim vojvodama i akvilejskim patrijarsima.
Po posjedu Turjaku (Turriaco) nazivaju se i Turjačkima. S vremenom stječu golema imanja (Kočevje, Čatež, Mokrice, Samobor i dr.); 1665.–1701. držali su Pazinsku knežiju te kupili i druge posjede u Istri, od kojih su neke zadržali do 1918 (npr. pavlinski cenobij uz Čepićko jezero, danas Čepićko polje), a neke do 1945. (npr. Belaj). Među njima je bilo kranjskih zemaljskih glavara, carskih komornika, voj. savjetnika, diplomata. Od XV. st. sudjeluju u obrani od Osmanlija, od XVI. st. kao kapetani Hrvatske Vojne granice, pukovnici, zapovjednici (pod financijskom i vojnom upravom unutrašnjoaustrijskih zemalja, kojima je pripadao i austrijski dio Istre) u tzv. vanjskoj obrani unutrašnjoaustrijskih zemalja. Godine 1550. podijeljen im je naslov baruna, 1630. grofova, 1653. državnih knezova.
Herbart VIII. (1528.–75.), od 1569. vrhovni kapetan Hrvatske vojne granice, a 1566.–72. kranjski zemaljski poglavar. Poginuo je u obrani Bihaća, u kojoj je sudjelovao i sin mu Engelbert (Wolf), (1552.–90.), sukobivši se kod Budačkoga s premoćnom vojskom Ferhad-paše Sokolovića. Za njegovu je odsječenu glavu i Engelbertovo oslobođenje (opjevano u narodnoj pjesmi) plaćena visoka otkupnina, od koje je podignuta džamija Ferhadija u Banjoj Luci. Bio je naklonjen evangelizmu, podupirao je reformacijsko gibanje koje se širilo Kranjskom i Istrom, djelatnost Primoža Trubara i Jurja Dalmatina. Poznavao je hrvatski jezik i glagoljicu.
Andrija (Andreas), zvan kršćanskim Ahilom (1557.–94.), bio je kapetan karlovačkih arkebuzira, od 1589. zapovjednik Hrvatske granice (Karlovačkoga generalata). Sudjelovao u bitki kod Siska 1593.
Herbart X. (1613.–69.), zapovjednik je Hrvatske i Slavonske granice od 1652.
Ivan Vajkard (Johann Weickhard, 1615.–77.), diplomat, ministar, savjetnik cara Ferdinanda III. i Leopolda I., dobio je 1653. naslov državnog kneza te posjede Münsterberg i Frankenstein u Šleskoj. Godine 1665. uspio je otkupiti Pazinsku knežiju za 550.000 forinta od kranjskih zemaljskih vlasti (u kupnju se pokušao uključiti i hrvatski ban Petar Zrinski), i to pod uvjetom da u upravnom pogledu bude izjednačena s drugim kranjskim gospoštijama, podvrgnuta vrhovnom građanskom sudu u Ljubljani, da plaća sva redovita i izvanredna podavanja, vojna davanja i dr. Time je onemogućeno preuređenje Knežije u gospoštiju manje podložnu Kranjskoj što bi ga proveo bivši vlasnik knez Ivan Ferdinand Porzia (1606.-1665.) na temelju povlastica ishođenih od Leopolda I. Ipak, Ivan Vajkard oslobodio je stanovništvo pretjeranih kranjskih nameta, poticao gospodarstvo (sadnju maslina, murvi i dr.), njegovi nasljednici slobodnu trgovinu i sl. Pritom je kupovao utvrde i posjede u dolini Raše (Kožljak, Čepić, Belaj i dr.), uzdigao ih na razinu majorata s upravom u Belaju, gdje je bilo sudbeno sjedište Kožljačke gospoštije i drugi uredi, što su ih plaćali vlasnici sve do ukinuća feudalizma. Njegovi su nasljednici bili gospodari Belaja do 1945., kada je dospio u vlasništvo radne zadruge. Njegov je sin Franjo Ferdinand (Franz Ferdinand, 1655.–1705.) prodao 1701. Knežiju Komori Unutrašnje Austrije, podredivši tako obiteljske interese carskima. Zadržao je ipak gospoštije Kožljak, Čepić, Belaj i Paz, koje su ostale u obiteljskom nasljedstvu.
Komentari
Trenutno nema objavljenih komentara.
Ostavi komentar