Rakovac, Milan, pisac, pjesnik, novinar (Rahovci [Rakovci] kraj Baderne, 12.XII.1939.).

Pučkoškolsku i gimnazijsku naobrazbu stekao je u Puli i Zagrebu, a Vojnopomorsku akademiju završio je u Divuljama. Napustivši vojnu službu, obnašao je određene političke dužnosti u Puli, Rijeci i Zagrebu. Kratko vrijeme bio je glavni urednik Glasa Istre. Od prvih dana utemeljenja uključen je u Čakavski sabor (ČS), i aktivno djeluje u radu tijela i katedri ČS, na raznim dužnostima, uz Zvanu Črnju kao jedan od njegovih bliskih suradnika - sve do Črnjine smrti, te Josipa Bratulića, Josipa Diminića, Marija Kalčića, Aleksu Ladavca, Ivana Rudana, Petra Strčića, Ferda Tončinića, Marka i Slavka Zlatića, i mnoge druge. U sklopu ČS intenzivno se bavi općim pitanjima ČS, razvitka i utemeljenja katedri po pojedinim mjestima, održanja ČS (u doba napada na Črnju i ČS), te izravno sudjeluje osobito u sklopu literarnih i povijesnih djelatnosti, kao autor i kao aktivist.

Kao pjesnik čakavskog izraza, premda okrenut zavičajnim istarskim temema i sadržajima, pronalazi vlastite putove i načine izražavanja, težeći prestrukturiranju tradicionalnoga pjesničkog znaka. Rakovčev pjesnički senzibilitet, duboko prožet ruralnom »šćavunsko-težačkom sviješću« (Mirjana Strčić), snažno je prisutan i u njegovim proznim ostvarenjima, gdje prevladava kondenziran, jezgrovit i namjerno opor, silovit, upravo provokativan izričaj. Suautor u nekoliko grafičko-pjesničkih mapa, npr. sa slikarima Milanom Legovićem (Kus kamika, Pula 1982.), Ivanom Obrovcem (Istarski rukopisi - Caligrafie istriane, 1998) itd. Zastupljen u antologijama, zajedničkim zbirkama, leksikonima i sl. - primjerice Zvane Črnje i Ive Mihovilovića (Rijeka 1969.), Milorada Stojevića (Rijeka 1987.), Mirjane Strčić (Pula 1989.), Borisa Biletića (Pula 1997.), Daniela Načinovića (Pula 1999.); u izborima Osamljenik (Zagreb 1993.) i Europa erlesen - Istrien (Klagenfurt / Celovec - Austrija 1998.) i dr. Notiran u Hrvatskome leksikonu II (Zagreb 1997.).

Autor nekoliko kulturološko-povijesnih ogleda emitiranih na Trećemu programu Hrvatskoga radija.

S talijanskoga preveo roman Bolji život Fulvija Tomizze (Čakavski sabor i dr., Pula - Rijeka 1980.) i dokumentarnu knjigu Izbrisani identitet Paola Parovela (Pazin i dr. 1993). Prevođen na strane jezike. Nekoliko je njegovih pjesama uglazbljeno (Franci Blašković, Tamara Obrovac, Livio Morosin). Samostalno ili u suautorstvu pisac je tekstova u više monografija na hrvatskome i/ili stranim jezicima, npr.: Učka (Pula 1981), Pula (Pula 1986), Hrvatska (Motovun 1987) i dr. Bio je članom više uredništava (edicije Istra kroz stoljeća, časopisā Istra i Nova Istra).

Svojedobno vrlo aktivan u Čakavskome saboru. Član Društva hrvatskih književnika od 1980. (do 1990. Društvo književnika Hrvatske), i Matice hrvatske. Utemeljitelj i programski voditelj međunarodnih pograničnih susreta Forum Tomizza u Umagu, Kopru i Trstu. Redovito objavljuje novinske kolumne i publicističke tekstove. Autor je scenarija za pojedine filmove te dramskih tekstova.

Živi u Zagrebu gdje radi kao urednik na Hrvatskoj televiziji.

Djela: Priko Učke (poezija, eseji, putopisi, zapisi), Istra kroz stoljeća, II. kolo, knj. 12., Čakavski sabor i dr., Pula - Rijeka 1980.,Sik (pjesme), Otokar Keršovani, Rijeka 1980., 'Riva i druži ili, caco su nassa dizza (roman), Globus, Zagreb 1983. [i. e. 1982.], 'Riva i druži ili, caco su nassa dizza (roman; drugo, izmijenjeno izdanje), Istarska naklada, Pula 1984., Haluj ili Sunce je ditesino zlatno (roman), Istarska naklada, Pula 1986. (svezak sadrži i scensku igru Politeama ili lokalno-globalni patatrac), Sliparija (roman), Jugoart, Zagreb 1986., Snovid (roman), Naprijed, Zagreb 1987., Istragram: štorije i uganke (kratke priče), Areagrafika, Zagreb, 2000., Sliparija (obnovljeno), Istra kroz stoljeća, Pula, 2004., Cha for kids, Školska knjiga, Zagreb, 2004., La Triestina (roman), Rijeka, 2006., Kvarnerski otočni lucidar, Dom i svijet, Zagreb, 2006.