Zvōnẽćā (gen. Zvoneće, dat. Zvonećoj; pridj. zvōnẽjskī), naselje zaseočnoga tipa na Opatijskome krasu u zapadnoj Kastafšćini/Kastavštini (45°24′N; 14°15′E; 437 m nadmorske visine); 243 stanovnika (2021.), općina Matulji.

Rasprostire se uz lokalnu cestu Permani – Žejane podno planine Lisine (1.185 m) koja ćićarijski lanac na istoku povezuje s Učkom na zapadu. Uz središnje naselje, čine ga i okolni zaseoci Perka, Škrapna, Gašpari, Zdemer, Lisina, Kriva i Sušnji. Stanovnici su Zvōnećȁni (jedn. Zvonećȃn) i Zvonećãnke.

Zbog ograničenih resursa brdovitoga, krškoga terena, stanovništvo se tradicionalno bavilo uglavnom stočarstvom, a poljoprivredom za vlastite potrebe.

Naselje je vjerojatno nastalo od pastirskih dvorova stanovnika Rukavca. U srednjem i novom vijeku pripadala je Kastavskoj gospoštiji, koja je bila od XI./XII. st. u vlasti pulskih biskupa, potom gospode Devinskih, grofova od Walseea te konačno od 1466. Habsburgovaca. Najstariji sačuvani spomen u izvorima (Suonecziza) je iz 1543. u Dokumentu o razvođenju između Kastva i Gotnika. U središnjem se naselju na uzvišenju nalazi jednobrodna crkva sv. Antuna opata iz XIX. st. Središnji zvonejski blagdan je Antonja (17. siječnja), kada na zvuk antonjskoga roga započinju poklade (pust), odnosno ophodi zvončara.

Zvōnẽjske njȉvi je područje brojnih terasastih zemljišnih čestica koje se prostiru na oko 60 hektara. Spomenik su ljudskom radu i upornosti te zaštićene kao spomenik kulture. Na području Zvoneće tradicionalno se uzgajala vinska sorta jārbȏla (ili jārbȏlica), koja je autohtona i stoga zaštićena (uvrštena je na Nacionalnu listu priznatih kultivara vinove loze za podregiju Hrvatsko primorje, [Narodne novine, 159/2004]). Udruga proizvođača grozja i vina Jarbola, osnovana 2009., radi na oživljavanju uzgoja sorte. U mjesnom govoru vinova loza zove se rȕže.

Na području Zvoneće i Gornjeg Rukavca prostire se na oko 14 km2 Park-šuma Lisina, proglašena 1998. zaštićenim krajolikom („značajni krajobraz“). U sklopu kompleksa nalaze se vikendaško naselje te planinarski (sagrađen 1915.) i lovački dom.

Franjo Matetić (1921. – 2015.) napisao je o Zvonećoj roman-kroniku Zvoneća svojni (Rijeka 1999.), u čijem je središtu povijest fiktivne obitelji Kinkela od sredine XIX. st. do sredine XX. st. I u drugim djelima bavio se životom u Zvonećoj i okolnim mjestima (Nona Tonka, Rijeka 2010.; Breme i počivalo: dela i užanci, Rijeka 2011. i Moja staza, Rijeka 2013.).

U popisima stanovništva u Hrvatskoj Zvoneća je do 2021. navedena kao Zvoneće.