Bennati, Felice, odvjetnik, političar, iredentist (Piran, 6.V.1856. - Kopar, 3.III.1924.).

Otac mu je bio Giuseppe, majka Caterina rođ. Petronio. Već kao dječak ostao je bez roditelja. Gimnaziju je završio u Kopru, a studij filozofije upisao je u Beču. Kao studenta 1878. austrougarske su ga vlasti uhitile zbog lijepljenja plakata iredentističkog sadržaja po Kopru. Sudili su mu u Ljubljani zbog veleizdaje (zajedno sa suoptuženim Luigijem Quarantottom iz Rovinja), ali je oslobođen. Potom studira pravo u Grazu gdje je bio predsjednik lokalnog Talijanskog akademskog društva (Circolo accademico italiano).

Diplomiravši, vratio se u Kopar gdje je počeo raditi u odvjetničkom uredu Pier Antonija Gambinija. Zajedno su uređivali protalijanski list Patria (1884.-86.) koji su vlasti zabranile. Društveno i politički vrlo aktivan, u Kopru je bio općinski vijećnik, među utemeljiteljima i prvi predsjednik veslačkog kluba Libertas (kasnije Nautilus), predsjednik Glazbenog društva i dr. Godine 1884. bio je u Pazinu među osnivačima stranke Società politica istriana (SPI, Istarsko političko društvo), koja će imati premoć u Istarskom saboru. Godine 1899. izabran je za predsjednika SPI-ja, a politički je bio žestoki protivnik Hrvatsko-slovenske narodne stranke koja je pokušavala umanjiti talijansku premoć u predstavničkim tijelima. Nastojeći osnažiti utjecaj SPI-ja i u istarskim ruralnim (pretežno slavenskim) sredinama, Bennatti se angažirao u otvaranju seljačkih štedionica (casse rurali) i zadruga, a bio je i među začetnicima otvaranja poljoprivredne škole u Poreču. U Istarski sabor prvi put je izabran 1895. te je u njemu obnašao sve mandate do raspuštanja. Godine 1897. izabran je kao jedan od sedam istarskih zastupnika (pet Talijana i dva Hrvata) u parlament u Beču. Na parlamentarnim izborima 1907., prvim s općim pravom glasa za muškarce u Cislajtaniji (austrijskom dijelu Austro-Ugarske), nije prošao.

Protalijanski orijentiran, bio je povjerenik Društva Dante Alighieri za Istru (1889.), član iredentističke Pro Patrije (1885.-90.), potom Lege Nazionale (1891.-1915.) u kojoj je neko vrijeme bio i predsjednik tršćanske sekcije. Znajući da će se Italija u Prvom svjetskom ratu pridružiti Antanti protiv Austro-Ugarske, sklonio se u veljači 1915. u Veneciju gdje je organizirao izbjegle iredentiste. U Istru se vratio 1918. nakon što su talijanske trupe preuzele kontrolu regije. Sudjelovao je na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1919.-20. kao član talijanske delegacije, a nešto prije već izvjesnog potpisivanja Rapalskog ugovora, po kojemu je Istra pripala Kraljevini Italiji, predložen je 30.IX.1920. za senatora u talijanskom parlamentu što je potvrđeno 3.XII. iste godine. Do smrti je djelovao kao odvjetnik u Kopru.