Mihec, Anton – Tone, učitelj, narodni preporoditelj, publicist, kulturni i društveni aktivist (Kubed, 30.III.1899. – Rijeka, 25.XII.1973.).

Rođen je u zemljoradničkoj obitelji sa sedmoro djece. Šest razreda osnovne škole pohađao je u rodnom mjestu, gdje je njegovu nadarenost prepoznao učitelj Ivan Jug i zagovarao roditelje da nastavi školovanje. Siromašna obitelj nije mu mogla priuštiti drugo do gimnazije u Krku, u koju se upisao zahvaljujući preporuci učitelja i lokalnog župnika, a smještaj je dobio u internatu koji su vodili franjevci s Košljuna.

Godine 1917. mobiliziran je u austrougarsku vojsku, služio je u 97. pukovniji u Radgoni, a po kapitulaciji Monarhije vratio se u rodni Kubed, gdje je već bila talijanska vojska te je ilegalno prebjegao u Maribor, k sestri Mariji Kovačič. Unatoč oskudici uspio je nastaviti školovanje te je 1921. maturirao u učiteljskoj školi u Tolminu. Vratio se potom u Kubed, gdje su ga talijanske vlasti postavile za učitelja u školskoj godini 1921./22. Tu je vodio i pjevački zbor te organizirao razne priredbe, potičući pritom nacionalnu svijest i kulturnu samobitnost lokalne, slovenske zajednice. O nepravdama nove vlasti pisao je u slovenskom listu Novice u Trstu. Zbog tih aktivnosti u Kubedu su ga napali koparski fašisti, ali im je uspio pobjeći. Vlasti su ga u listopadu 1922. premjestile u školu u Movražu, gdje je učiteljevao do listopada 1924., kada je dobio otkaz te je kao politički emigrant prebjegao u Jugoslaviju.

Najprije je na Krku dvije godine bio odgojitelj u đačkom domu za istarske izbjeglice. Godine 1925. u kastavskoj Učiteljskoj školi položio je dopunske ispite za učitelja. Ne hoteći se prikloniti nijednoj političkoj stranci, bio je često premještan, pa je 1926.-28. službovao u Barbatu na Rabu, potom 1928.-30. u Puntu na Krku, gdje je osnovao i vodio mješoviti pjevački zbor. Nakon višekratnih molbi premješten je 1931. u Radence, u Sloveniji, a potom je, od 1935., učiteljevao u Podbrežju kod Maribora. Javno se zalagao za oslobođenje Primorske, navlastito Istre od fašističke okupacije te je surađivao u zagrebačkom emigrantskom listu Istra, tršćanskoj Edinosti i dr.

Nakon kapitulacije Jugoslavije je u Zagrebu gdje nagovara sunarodnjake Slovence da se izjasne kao Istrani-Hrvati kako bi izbjegli odlazak u njemačke logore. Ustaške ga vlasti kao pričuvnog časnika mobiliziraju i šalju u Karlovac, gdje je bio ekonom u skladištu oružja. Tu se već u lipnju 1941. povezuje s hrvatskim narodnooslobodilačkim pokretom (NOP) i iz skladišta preko veza krijumčari oružje za partizane na Kordunu i Žumberku. Ta je aktivnost otkrivena u ožujku 1943., kada je uhićena većina sudionika. Mihecu se sudilo na vojnom sudu, ali nisu mu uspjeli dokazati povezanost s NOP-om te je pušten. U studenom 1943. odlazi u partizane te je od siječnja do travnja 1944. bio pomoćnik načelnika intendanture 8. kordunaške divizije Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije. Dobio je čin kapetana, a ilegalno ime bilo mu je K. Korana.

I u ratu je nastavio publicističku aktivnost surađujući u partizanskim glasilima, pišući i o istarskim temama. Njegovo je istarsko narodnjaštvo navodno zamijetio i Vladimir Nazor te se zauzeo da bude upućen u Istru. Najprije je djelovao pri Oblasnom narodnooslobodilačkom odboru (NOO) za Istru, a krajem proljeća 1944. je, na zahtjev drugova iz Osvobodilne fronte (OF) i uz vlastitu želju, upućen u slovensku Istru. Tu bitno doprinosi širenju i jačanju NOP-a. Postao je tajnik okružne izborne komisije za područje slovenske Istre, u čemu je bio vrlo uspješan zahvaljujući i poznavanju jezika i mentaliteta lokalnog stanovništva. Ujesen 1944. izabran je u Okružni NOO za južnu Primorsku, u kojem je bio referent za unutarnje poslove. U to je vrijeme bio i dopisnik Tanjuga i drugih tadašnjih partizanskih glasila, među njima i Glasa Istre, a izdavao je Okrožni vestnik, glasilo Okružnog odbora OF za južnu Primorsko.

U neposrednom poraću, od kolovoza 1945. do studenog 1946. bio je kotarski školski nadzornik te pomoćnik školskog nadzornika u Kopru. Pridošli rukovodioci iz unutrašnjosti Slovenije smatrali su da nije dovoljno obrazovan za te dužnosti pa su ga tijekom njegovog odmora zamijenili kadrom iz Ljubljane, a Mihec je razljućen otišao u Maribor, gdje je do travnja 1947. bio upravitelj Učeničkog doma za učenike u privredi. I dalje je bio u sukobu s komunističkim vlastima te je bio i zatvaran. Zbog stalnih podbadanja, a i školovanja sina Dušana, 1950. seli se u Rijeku, gdje je najprije predavao u Osnovnoj školi „Franjo Paravić - Bobi“, potom u OŠ „Josip Brusić“, u kojoj je nagrađen za osnivanje velikog pjevačkog zbora, te naposljetku u IX. narodnoj osmogodišnjoj školi u riječkoj četvrti Podmurvice do umirovljenja 1955. U svim školama predavao je prirodopis, povijest i glazbeni odgoj.

Odmah po dolasku u Rijeku uključio se u rad tamošnjeg slovenskog kulturno-prosvjetnog društva (KPD) Bazovica. Vodio je omladinski zbor, pripremao dječje predstave, a 1951. pokreće tamburašku sekciju s dvadesetak predškolske djece. U listopadu 1958. osniva tamburaški orkestar.

Od 1953. do 1960. bio je tajnik KPD Bazovica, u čijem Slovenskom domu organizira i vodi knjižnicu. Odlikovao se duhovitošću, zabavnošću i domišljatošću, ali i poštenjem i skromnošću te je bio vrlo omiljen među mlađim i starijim članovima Društva. Bitno je doprinio očuvanju kulturne i nacionalne samosvojnosti Slovenaca na riječkom području.

Sudjelovao je i u općem društveno-političkom životu Rijeke, djelujući u udruženju boraca narodnooslobodilačkog rata, odnosno rezervnih vojnih časnika, te u Crvenom križu, često na dužnosti tajnika.

Iako je u poraću živio u Mariboru i potom, do smrti, u Rijeci, ostao je vezan uz svoju slovensku Istru, što se ogleda i u njegovim zapisima, pismima te brojnim crticama, podliscima i humoreskama objavljivanim u Primorskom dnevniku i Slovenskom Jadranu. Potonje tekstove, iz razdoblja od 1945. do 1955., objedinila je i objavila Tanja Jakomin Kocjančič u knjizi Narod naš dokaze hrani (2020.).

Za prosvjetni rad i društvenu aktivnost dobio je više priznanja i nagrada.