Žerjal, Drago, antifašist, društvenopolitički aktivist, djelatnik i rukovodilac na području osiguranja (Boršt, općina Dolina, 1.VII.1903. – Kopar, 6.I.1991.).

Otac Karel i majka Marija, rođ. Petaros, bili su radnici. Slovensku pučku školu pohađao je u tršćanskom predgrađu Sv. Ivan (San Giovanni) te nižu srednju, na njemačkom jeziku, u Trstu, a 1920. završio je dvogodišnju trgovačku školu u Celju.

Radio je kao računovođa kod tršćanskog odvjetnika i slovenskog društvenog aktivista Karela Ferluge, potom u tvornici sapuna.

Već u školskim danima sudjelovao je u radu slovenskih učeničkih kulturnih društava Prosveta u Trstu i Sloga u Celju. U Sv. Ivanu sudjelovao je 1921. u osnivanju omladinskog društva Omladina, a 1924. omladinskog društva Zarja u tršćanskom predgrađu Rojan (Roiano), kojemu je bio predsjednik do njegova raspuštanja u studenom 1926. Bio je i tajnik biciklističkog kluba Adria u Trstu.

Ujesen 1927. osnovao je u Trstu, sa slavenskim rodoljubima Vekoslavom Špangerom, Zvonimirom Milošem i Franom Marušičem, ilegalnu antifašističku organizaciju Borba koja se povezala sa srodnom organizacijom TIGR. Bio je u užem vodstvu Borbe, a održavao je vezu s istarskim članovima (Vjekoslav Ladavac, Vladimir Gortan i drugovi; gortanovci). Boreći se protiv fašističkog odnarođivanja slovenskog i hrvatskog življa u Julijskoj Veneciji, Borba je, povezana s TIGR-om, u Trstu i okolici podmetala požare i eksplozive u potalijančene obrazovne i odgojne ustanove, uredništvo fašističkog glasila Il popolo di Trieste te vojna skladišta oružja.

Povezan s gortanovcima, Žerjal je ubrzo nakon njihova uhićenja (nakon oružane akcije koju su izveli kod Berma 24.III.1929.), a u opasnosti da i on bude pritvoren, pobjegao (19.IV.) u Jugoslaviju. U Kranju se zaposlio u zavodu za socijalno osiguranje. Tamo je osnovao emigrantsko društvo Zarja (kasnije Sloga), kojemu je bio predsjednik, a 1931. organizirao je postavljanje spomenika tigrovcima strijeljanim u Bazovici (među kojima su bili i njegov drugovi F. Marušič i Z. Miloš) i V. Gortanu.

Zbog osobnih prijepora bio je 1932. isključen iz svih emigrantskih društava te se posvetio sindikalnom djelovanju. Tijekom štrajka tekstilnih radnika u Kranju 1936. organizirao je prehranu za štrajkaše. Iste godine preselio se u Ljubljanu, gdje je radio u osiguravajućem zavodu, a aktivistički je djelovao u emigrantskom društvu Tabor, kojemu je, u kraćem razdoblju prije njegova raspuštanja 1940., bio i predsjednik.

Nakon napada sila Osovine na Jugoslaviju 6.IV.1941. priključio se 8.IV., s brojnim primorskim dragovoljcima okupljenim u Novom mestu, Sočanskoj legiji (slov. Soška legija), pripravnoj da se bori protiv okupatora, a koja je po zapovijedi jugoslavenske vojske iz Zagreba upućena u Karlovac. No, tamo je već 12.IV. raspuštena jer su ustaše formirale Nezavisnu Državu Hrvatsku kao saveznici Trojnog pakta.

Žerjal se iz Karlovca vratio u Kranj i uključio u djelovanje Osvobodilne fronte (OF). Od kolovoza 1943. bio je članom Komunističke partije Slovenije i kranjskog mjesnog odbora OF-a. Njemačka tajna policija (Gestapo) uhitila ga je 21.II.1944., mučen je u kranjskom i begunjskom zatvoru, a 24.IV. prebačen je, s još 30-tak zatvorenika, u radni logor kraj Düsseldorfa. Iz logora je uspio pobjeći te se vratio u Sloveniju, gdje se priključio 16. slovenskoj narodnooslobodilačkoj brigadi „Janko Premrl – Vojko“ (Vojkova brigada). Od rujna do studenog 1944. bio je u Kropi, u zapovjedništvu Kranja (Komanda mesta Kranj), potom na kobaridskom vojnom području te partijski instruktor za zapadnoprimorski okrug. Do kraja rata dvaput je ranjen.

Nakon rata radio je kao sindikalist u Trstu, pa u Okružnom odboru OF-a u Kranju, a od svibnja 1946. u kranjskom Zavodu za socijalno osiguranje, pa je bio rukovoditelj istog zavoda u Kopru, gdje je bio i direktor Gospodarske komore. Umirovljen je 1964.

Kratko sjećanje na djelovanje organizacije Borba objavio je 1985. u TV-15, glasilu boraca narodnooslobodilačkog rata Slovenije, potom, s urednikom Aleksejem Kalcom, biografsku knjigu Spomini in razlage o protifašističnem boju primorske mladine med vojnama (Trst 1990.).

Njegova osobna dokumentacijska ostavština čuva se u Narodnoj in študijskoj knjižnici u Trstu.