Kumar Hiti, Vuka (Vukosava), balerina, glazbenica, glazbena i plesna pedagoginja, slikarica, pjesnikinja (Trst, 31.X.1914. – Kopar, 15.V.2009.).

Jedino dijete glazbenika i glazbenog pedagoga Srečka Kumara i Zore rođ. Lavrenčič.

Djetinjstvo je provela u rodnom gradu, a očev glazbeni poziv utjecao je i na njezino umjetničko opredjeljenje. Glazbu je počela učiti u Zagrebu, gdje je njezin otac 1926. postao profesor na Muzičkoj akademiji. Ujedno je dvije godine pohađala školu ritmičke gimnastike i ekspresivnog plesa. Nakon što se polovicom 1930-ih obitelj preselila u Beograd, nastavila je školovanje u tamošnjoj Srednjoj muzičko-pedagoškoj školi. Potom je na beogradskoj Muzičkoj akademiji studirala harfu i klavir, istovremeno se školujući i u klasičnom baletu, ali je zbog ratnoga kaosa ostala bez formalnih potvrda. K tome, bila je i uhićena te šest mjeseci zatočena u koncentracijskom logoru Banjica, u kojem je sa zatvorenicama priredila plesnu predstavu bez glazbe Večer tuge i radosti.

Nakon Drugog svjetskog rata obitelj se vraća u očev rodni kraj, u Primorsku, u Kojsko u Goriškim brdima. Vuka pleše sola na očevim koncertima, a vodi i plesnu grupu na nastupima kojščanskog djevojačkog zbora Soča.

U Solkanu se 1948. vjenčala s baletanom Slavkom (Stanislavom) Hitijem te se iste godine seli u Portorož, gdje je njezin otac pokrenuo glazbenu školu. U njoj je počela predavati klavir, a nastavlja podučavati ples. Sa suprugom pokreće 1950. pri glazbenoj školi u Kopru baletni odjel, koji će se dvije godine kasnije osamostaliti u baletnu školu s kasnijim podružnicama u Izoli i Piranu. U više od dvadeset godina djelovanja obučavali su mlade plesače u klasičnom baletu, suvremenom plesnom izričaju i folklornim plesovima. U suradnji s renomiranim domaćim umjetnicima pripremili su više od 60 nastupa, uključujući mnoge premijerne izvedbe s vlastitom koreografijom i originalnom glazbom suvremenih slovenskih autora, među njima i Kopranina Ivana Ščeka. Imali su brojna gostovanja ne samo na Koparštini i široj Primorskoj nego i u Ljubljani, Zagrebu, Mariboru i Trstu.

Njihov predani rad često su ometale brojne formalne i financijske poteškoće, tako da su na kraju bili prisiljeni zatvoriti školu. O vlastitom su trošku pokrenuli baletni odjel, nastojeći očuvati plesne aktivnosti na Obali.

Nakon suprugove smrti 1975., Vuka je nastavila podukom plesa, ali ju je, zbog nedostatka odgovarajuće podrške, okončala nakon godinu i pol dana. Okrenula se tada drugim umjetničkim porivima – književnosti i likovnoj umjetnosti. Stihove je pisala od rane mladosti, a u poznim je godinama objavila zbirke pjesama Plamen (Koper 1999.) i L'orma nel musco (prijevod na talijanski Irena Vuga-Vogrič, Koper 2000.). Ogledala se i u slikarstvu i kiparstvu, osobito nakon umirovljenja u koparskoj glazbenoj školi u kojoj je predavala više od tri desetljeća (do 1985.). Imala je više samostalnih izložbi, a sudjelovala je i u skupnim izložbama, kao i u likovnim kolonijama i ex temporama.

Za svoje je dugogodišnje uspješno djelovanje dobila Brončanu plaketu slovenskog Republičkog fonda za kulturne djelatnosti (Javni sklad Republike Slovenije za kulturne dejavnosti) kao i priznanja koparske Glazbene škole.

O plesnom djelovanju Kumar Hiti i njezina supruga Stanka bila je 2012. u Kopru postavljena prigodna izložba.