Gore srca, katolički vjerski list za Istru pokrenut nakon Drugog svjetskog rata. Prvi broj je tiskan 1.IV.1946. u Trstu, a posljednji 26.X.1952. u Zagrebu. Do 1.V.1947. u naslovu lista bio je uskličnik.

List je pokrenuo i uređivao Božo Milanović, tada tajnik Književnoga društva sv. Mohora za Istru. Tiskao se u Trstu u izdanju Društva i izlazio dvotjedno (1. i 15. u mjesecu) do kraja kolovoza 1946.

Bio je to periodični vjerski katolički list s kakvim-takvim kontinuitetom u prvim poratnim godinama Drugog svjetskog rata.

Trebao se zvati Nedjelja, ali se Milanović naposljetku odlučio za Gore srca!, smatrajući da je „to ime više odgovaralo novim prilikama jer je poticalo vjernike da ni pod komunističkom diktaturom ne gube nade“.

Bliski Milanovićevi suradnici bili su odvjetnik Stojan Brajša, predratni katolički javni radnik, sin skladatelja Matka Brajše Rašana, te Vladimir Sironić, katolički književnik, publicist i iskusni urednik, kasnije profesor u Pazinskom sjemeništu.

Prvi broj Gore srca! tiskan je u 6000 primjeraka. Prevozio se u Pazin, odakle su primjerci poštom slani povjerenicima i pretplatnicima.

Od 11. broja (1.IX.1946.) do 30.IX.1947. izlazio je u Rijeci, dopuštenjem Vojne uprave u Opatiji i predsjednika hrvatske republičke vlade Vladimira Bakarića. Tiskan je u riječkoj Narodnoj štampariji u nakladi od 13 380 primjeraka.

Milanović je 1946. u Pazinu osnovao Istarsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda kao zamjenu za Društvo sv. Mohora, koje je prepušteno Slovencima te je ono zadržalo vlasništvo nad trećinom lista. Glavni izdavač bio je Zbor svećenika sv. Pavla za Istru.

List je već od 1947. bio suočen s problemima, počevši od preventivne cenzure koju je nametnula vojna uprava u Opatiji, kojoj su se rukopisi morali slati na ogled prije objave. Broj 13 od 1.VII.1947. bio je zaplijenjen zbog članka o pravoslavnoj crkvi u Rusiji jer je od vlasti protumačen antikomunističkim. Problem je bio i papir, koji je količinom bio ograničen i s vremenom sve lošiji.

Od 1. broja 1947. Gore srca!, tada dvotjednik, nosio je podnaslov „vjerski list“, a od 21. broja „vjerski tjednik“.

Nakon ubojstva svećenika Miroslava Bulešića, danas blaženika Katoličke crkve, 28.VIII.1947. u Lanišću, vojna uprava u Opatiji raspustila je Zbor svećenika sv. Pavla pa je list prešao u Zagreb. Tu ga je od 19. broja (147) s nadnevkom 30.XI.1947. uređivao kanonik Pavao Lončar, a izdavalo Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda. Nakon Lončara, list su uređivali svećenici Janko Oberški i kanonik Franjo Grundler.

Naklada je dosegla 40 000 primjeraka po broju, a 1948. je izašlo ukupno 1 605 110 primjeraka.

List nije objavljivao vijesti iz života Crkve u zemlji, a tek se katkad osvrtao na aktualna društveno-politička zbivanja. Glavna svrha bila mu je informativna i apologetsko-katehetska. Listu je za zlo uzimano što gotovo nikada ne donosi govore i izvatke govora Josipa Broza Tita, dok posvećuje čitave stranice papinim „reakcionarnim“ govorima i poslanicama.

Okružni sud u Zagrebu je 22.I.1949. zabranio treći broj, a nekoliko dana kasnije zabranio je i naknadno izdanje. Nakon nekoliko zabrana, ometanja izlaženja i sudskoga procesa protiv posljednjega urednika Franje Grundlera, list je prestao izlaziti u listopadu 1952. Grundler je u broju od 19.X. objavio članak „Može li laička škola nadoknaditi vjeru“ pa ga je partijski organ Naprijed optužio za podrivanje vlasti radnoga naroda te propagandu protiv obrazovnog i društvenog uređenja u Jugoslaviji.

Posljednji broj Gore srca izašao je 26.X.1952. Nakon šest i pol godina i ukupno 242 broja iz javnosti je nestao list koji je izlazio u olovnim godinama s istočne strane „željezne zavjese“.

Sveučilišna knjižnica Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli na svojim mrežnim stranicama objavila je digitalan preslik svih brojeva Gore srca (1946.-1952.), koji se čuvaju u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu.

https://ino.unipu.hr/data/gore_srca/