Iveša, Ante, političar (Premantura, 3.II.1894. - Zagreb, 21.I.1975.).

Hrvatsku je gimnaziju završio 1914. u Pazinu. Nakon početka Prvog svjetskoga rata stupio je u časničku školu u Gorici i kao kadet služio u Galiciji, gdje je u ljeto 1915. pao u rusko zarobljeništvo. Stupio je 1916. u Prvu srpsku dobrovoljačku diviziju, no napustio ju je nezadovoljan ponašanjem srbijanskih časnika prema vojnicima iz Austro-Ugarske. Služio 1917. u ruskoj vojsci. Priklonio se boljševicima i u Moskvi pohađao tečaj za časnike Crvene armije, na čijoj se strani borio u građanskom ratu 1918.-21.

Vratio se u Istru u rujnu 1921. te potkraj godine bio imenovan tajnikom istarskoga pododbora Političkoga društva Edinost u Trstu ostavši na toj dužnosti do 1929. Pripadao je liberalnoj skupini oko tjednika Istarska riječ. Fašistička vlast uhitila ga je sa skupinom tršćanskih Hrvata i Slovenaca u listopadu 1929. pod optužbom za protuzakonito djelovanje u zabranjenom društvu Đačka matica i špijunažu te je 1930. osuđen na pet godina zatvora. Amnestiran i prognan u Jugoslaviju, nastanio se u Zagrebu, gdje je od 1934. namještenik u Školi narodnoga zdravlja.

Objavljivao je članke o položaju istarskih Hrvata pod talijanskom vlašću u Malom Istraninu (1934.-36.), Sokolu na Jadranu (1935.), Koledaru Družbe sv. Cirila in Metoda (Ljubljana 1936.) i Istri (1937.-38.). U proljeće 1941. uhitili su ga Nijemci i internirali u Gradac (Graz), potom u Berlin. Po povratku u Zagreb u veljači 1942. radio je do umirovljenja 1956. u Higijenskom zavodu, odnosno Centralnom higijenskom zavodu Hrvatske (danas Hrvatski zavod za javno zdravstvo). Surađivao je pri traženju i obrađivanju dokumenata o fašističkim zločinima i stanju Hrvata i Slovenaca u Istri i Trstu za potrebe razgraničenja s Italijom.

Napisao je priloge o Slovencima Julijske krajine (La Marche Julienne, Sušak 1945.; tiskano i kao brošura La Slovénie vénitienne) te o tršćanskom hrvatskom tisku (Pazinski memorijal 1970, Pazin 1971.).“