Albanese, Luigi, pravnik, političar (Poreč, 2.II.1891. – Istočno bojište, 1943.).

Potječe iz obitelji porijeklom iz Venecije.

Kršten je kao Aloysius Maria, otac mu je bio Pietro, posjednik i civilni mjernik (geometar), majka Bianca, rođ. Ragosa, rodom iz Buja, ljekarnica.

S pohvalom je maturirao je 1909. u Talijanskoj gimnaziji u Pazinu, a potom diplomirao pravo u Gradcu (Graz).

Nakon studija vraća se u rodni grad i aktivno uključuje u politiku s pozicija iredentizma. Surađuje u iredentističkom glasilu Unione Nazionale, koje je izlazilo u Poreču 1913.-14. i promoviralo ideje istoimenog političkog društva.

Po izbijanju Prvog svjetskog rata unovačen je u Zagrebu u austrougarsku vojsku, ali uspijeva dezertirati i krajem 1914. pobjeći u Italiju. U Veneciji surađuje s istaknutim istarskim iredentistom Nazariom Saurom zagovarajući talijanski intervencionizam. S tom propagandnom aktivnošću nastavlja i u Viterbu, u Laciju, kamo se preselio k svome ujaku Luigiju Ragosi. Ulaskom Kraljevine Italije u rat na strani Antante, prijavljuje se u njezinu vojsku kao dragovoljac i bori se na više bojišnica, a do konca rata od običnog vojnika napredovao je do satnika (capitano).

Po završetku rata vraća se u Poreč i djeluje kao političko-obavještajni časnik za vrijeme talijanske okupacije Istre. Tu aktivnost obavlja i na Lošinju pa odlazi u Rim, gdje 1919. završava akademski tečaj iz političke ekonomije. Potom je tri mjeseca bio poseban tajnik Francesca Salate tijekom osnivanja Središnjeg ureda za nove pokrajine (Ufficio centrale per le nuove province).

U rujnu 1919. odlazi u Rovigo, na jugozapadu Veneta, i postaje glavnim tajnikom tamošnje Pokrajinske poljoprivredne udruge (Associazione provinciale agraria) i urednikom u listu Il Corriere del Polesine. Politički se priklanja nastajućem fašizmu, a posebno se suprotstavlja komunističkim i boljševičkim idejama te se u studenom 1919. na prvim poratnim parlamentarnim izborima ističe kao novinski propagator i organizator. Posebno se okreće lokalnim poljoprivrednicima i sindikalno ih povezuje te u dvije godine Poljoprivredna udruga u Rovigu postaje snažnom profašističkom organizacijom.

S takvim se iskustvom vraća 1921. u Istru i uključuje u fašistički pokret, odnosno njegov Fascio Italiano di Combattimento (FIdC), ne samo kao politički agitator, nego i kao jedan od predvodnika nasilničkih crnokošuljaša/skvadrista u Istri, uz Luigija Bilucagliu iz Pule i Giovannija Mracha iz Pazina, s kojim je išao u gimnaziju. Njih su trojica bili i kandidati FIdC-a na izborima za Talijanski parlament 15.V.1921. na listi Istarskog nacionalnog bloka (Blocco nazionale istriano), koja je, zahvaljujući i skvadrističkom teroru, uvjerljivo pobijedila u porečkom (istarskom) izbornom okrugu (od šest njezinih kandidata nije izabran samo Mrach). Na dužnost zastupnika u Donjem domu parlamenta (Camera dei deputati) Albanese je stupio 11.VI.1921. Sljedeće je godine izabran i za porečkog gradonačelnika (sindaco), a te se godine i vjenčao u Pazinu s Pazinkom Marijom Mrach.

Iako je bio gorljivi fašist, ubrzo je uvidio da Istri novi režim ne donosi gospodarski ni društveni napredak, već samo veću nezaposlenost i zaostajanje te dolazi u sukob istarskim fašističkim čelnicima koji su se neupitno držali državno-partijskih direktiva iz Rima. Na sastanku istarskih gradonačelnika u travnju 1923. Albanese je upozorio na negativne posljedice sve veće centralizacije, posebice na „očajno siromaštvo“ u Istri koja je, po njemu, tek „nova talijanska kolonija“ u kojoj hotelijerstvo zaostaje, a davanja poljoprivrednika stalno rastu. Njegov parlamentarni kolega i zapovjednik postrojbi istarskih crnokošuljaša L. Bilucaglia, federalni tajnik Nacionalne fašističke stranke (Partito Nazionale Fascista, PNF) za Istru Erminio Zucconi i drugi čelnici oštro su reagirali protestima i objedama na Albaneseov račun te se on nekoliko mjeseci kasnije povlači iz Izvršnog odbora (Giunta esecutiva) PNF-a za Istru, a uskoro i iz stranke.

Ipak, zadržao je zastupnički status do kraja mandata (25.I.1924.), a i dužnost porečkog gradonačelnika. Kao gradonačelnik je u lipnju 1926. svečano otvorio novi porečki muzej (Civico museo d'arte e storia), a iste je godine napisao i predgovor za povijesni vodič Poreča Parentium, koji je priredio tadašnji ravnatelj muzeja Ranieri Mario Cossàr.

Početkom jeseni 1926. za porečkog gradonačelnika postavljen je njegov dotadašnji zamjenik Matteo Calegari, a Albanese se povlači iz politike i posvećuje gospodarskoj aktivnosti. U porečkom društvenom životu javio se 1933.-34. kad je, u svojstvu tajnika, bio priključen izvršnom odboru za povrat relikvija sv. Maura i Eleuterija iz Đenove u Poreč.

Na početku Drugog svjetskog rata pozvan je u talijansku vojsku. Upućen je na Istočno bojište, gdje je obolio i preminuo.