Maracchi (Mrach), Giovanni, učitelj, političar, novinar, fašistički dužnosnik (Pazin, 11.II.1891. – Modena, 20.X.1968.).

Nakon školovanja u pazinskom Ginnasiu Reale Provinciale diplomirao je romanske jezike na Filološkom studiju Sveučilišta u Beču, pohađajući jezikoslovnu školu Wilhelma Meyera-Lübkea pod vodstvom talijanskog lingvista Carla Battistija. Godine 1914.-15. radio je kao profesor na Tehničkom institutu u Rovinju.

Uoči Prvog svjetskog rata sudjelovao je u iredentističkim demonstracijama u Trstu u organizaciji Lege Nazionale. Početkom veljače 1915. ilegalno je prešao talijansko-austrijsku granicu pod imenom Giovanni Schiavon te se 10.II. iste godine u Padovi prijavio u bataljun dobrovoljaca 58. pješačke pukovnije. Sudjelovao je u borbama na trentinskom i sočanskom bojištu. Na području Gorice ratovao je u činu satnika; ranjen je 1917. i odlikovan Križem ta ratne zasluge. Iste godine premješten je, zajedno s drugim julijskim borcima, u Terni, a potom u Školu mitraljezaca u Torinu.

Nakon rata vratio se u Istru i s istomišljenicima osnovao prve fašističke organizacije na Pazinštini.

U rujnu 1919. sudjelovao je u okupaciji Rijeke pod vodstvom Gabrielea D’Annunzija te ostao njegovim suradnikom do „Krvavog Božića“, kada su talijanske regularne snage protjerale D’Annunziove legionare.

Predavao je u Poreču, zatim radio kao novinar za Il Popolo di Trieste i postao član Pokrajinskog vijeća Istre, sve dok nije imenovan tajnikom Fašističke stranke (Partito Nazionale Fascista, PNF) u Puli.

Za zastupnika PNF-a izabran je četiri puta, od izbora 1924. do kapitulacije Italije 1943., postavši jedna od istaknutijih političkih osoba u Istarskoj provinciji, gdje je bio federalni tajnik PNF-a. U tom razdoblju promijenio je prezime iz Mrach u Maracchi, u skladu s politikom potalijančivanja.

Među njegovim važnijim aktivnostima ističu se reorganizacija školstva i jačanje nastavničkog kadra, osnivanje tehničkih skupina za proučavanje lokalnih potreba u istarskim naseljima, razvoj ruralnih kreditnih ustanova i poticanje poljoprivrednih zadruga, osnivanje Pokrajinskog turističkog ureda (kojim je i predsjedao), kao i unapređenje prometne infrastrukture (ceste Pula – Portorož – Trst i Pula – Raša – Rijeka). Posebno se zauzimao za rješavanje vodoopskrbe Istre izgradnjom Istarskog vodovoda, za melioraciju Raškoga zaljeva i razvoj rudarstva (boksit u dolini Mirne i ugljen na području Raše).

Godine 1924. postao je direktor i urednik pulskoga dnevnika L’Azione (od 1929. Corriere Istriano), u kojem je objavljivao tekstove o lokalnim pitanjima, ali i izrazito propagandne članke potpore režimu. Tijekom 1930-ih sudjelovao je u režimskoj propagandi, osobito za vrijeme Etiopskog rata i sankcija Lige naroda, držeći javne govore u Puli. Bavio se i geopolitikom. Objavio je 1938. knjigu Il problema mediterraneo nella politica estera fascista, temeljenu na predavanju koje je održao časnicima talijanske vojske stacioniranim u pulskom garnizonu.

Politička djelatnost mu je prekinuta padom fašističkog režima 25.VII.1943. U ljeto 1945. uhićen je u Veneciji na pragu crkve sv. Marka, gdje se udavala njegova kći Ornella. Prebačen je u Pulu, gdje je na Specijalnom sudu osuđen na petnaest godina zatvora zbog fašističke djelatnosti. Kazna mu je poništena nakon otprilike dvije godine zatvora, a ne ranije jer na području Julijske krajine Saveznička vojna uprava nije primjenjivala amnestiju koja je u novouspostavljenoj Republici Italiji proglašena 22.VI.1946.

Ostatak života živio je i radio u Rimu, Ankoni i Modeni, pišući za novine o prometnoj problematici u Italiji. U Rimu je radio kao novinar, ali se bavio i pitanjima planiranja autocesta (Autostrada del Sole). U Ankoni je bio zamjenik ravnatelja lista La Voce Adriatica.

Posmrtno mu je objavljeno djelo La nascita della prima Europa: toponimi del bronzo dal Medio Oriente al Nord d'Italia attraverso l'Istria: 1965-1997 (Trieste 1998), temeljeno na njegovim filološkim istraživanjima iz studentskih dana, koje je supotpisao njegov sin Astorre.