Giuricin, Luciano
Giuricin, Luciano, partizan, društveno-politički djelatnik, povjesničar i novinar (Rovinj, 24.IX.1925. – Trst, 11.II.2015.).
Otac Francesco bio je poljoprivrednik, majka Caterina, rođ. Budicin, tabakina. Imao je sestru Linu i brata Virgilija, poznatog umjetničkog fotografa.
Osnovnu školu je pohađao u Rovinju, a s 15 godina počeo raditi razne poslove u pekari, trgovini mješovitom robom, slastičarnici, elektromehaničkoj radionici bolnice i kinu Gandusio.
Nakon kapitulacije Italije 1943. pridružio se talijanskom partizanskom bataljunu „Pino Budicin“. Po završetku rata obnašao je dužnosti u omladinskim organizacijama na lokalnoj i regionalnoj razini. Novinarsku karijeru započeo je 1947. kao osnivač i urednik lista Vie Giovanili. Završio je gimnaziju-licej i Ekonomski fakultet u Rijeci, gdje se trajno nastanio.
Godine 1952., nakon spajanja listova Vie Giovanili i Panorama, bio je među utemeljiteljima izdavačke kuće EDIT i njezinim i istaknutim djelatnicima. Radio je i u dnevniku La Voce del popolo, a od 1975. do umirovljenja 1979. bio je glavni urednik časopisa Panorama.
Od početka novinarskog rada bavio se povijesnim temama, osobito radničkim pokretom i narodnooslobodilačkom borbom (NOB). Prvi veći rad objavio je 1961., na temelju kojega je nastala i knjiga Fratelli nel sangue (Fiume 1964.) u koautorstvu s Aldom Bressanom. Bio je istaknuti predstavnik Talijanske unije Istre i Rijeke (Unione degli Italiani dell’Istria e di Fiume, UIIF): djelovao je u Talijanskom klubu kulture, društvu Fratellanza u Rijeci i Talijanskoj uniji. U tom je svojstvu organizirao niz susreta i okruglih stolova o općinskim statutima (1963.-64.), koji su pridonijeli definiranju temeljnih načela o pravima talijanske zajednice i dvojezičnosti u istarskim općinama.
Godine 1968. inicirao je osnivanje povijesne sekcije pri UIIF-u, iz koje je 1969. proizašao Centar za povijesna istraživanja u Rovinju (Centro di ricerche storiche). Bio je prvi predsjednik Upravnog odbora Centra i jedan od njegovih glavnih suradnika. Njegova se povijesna djelatnost osobito intenzivirala nakon umirovljenja, kada se posvetio arhivskim istraživanjima u regiji, Jugoslaviji i inozemstvu.
Rezultati tih istraživanja objavljeni su u brojnim djelima o radničkom pokretu i antifašizmu, među kojima se ističu radovi o Komunističkoj partiji Rijeke (1921.-24.), istarskim i riječkim dobrovoljcima u Španjolskom građanskom ratu te antifašistima osuđenima pred Specijalnim sudom za zaštitu države. O sudjelovanju Talijana u NOB-u i djelovanju partizanskog bataljuna „Pino Budicin“ objavio je u koautorstvu s Giacomom Scottijem knjigu Rossa una stella (Rovigno 1975.), prevedenu na hrvatski jezik pod naslovom Crvena zvijezda na kapi nam sja (Rijeka 1979.). Eseje i članke objavljivao je na talijanskome i hrvatskome jeziku u izdanjima Centra Quaderni, Monografie, Documenti, Acta Historica Nova te u publikacijama Pazinski memorijal, Historija, Dometi, Istra, Qualestoria i Fiume.
Od početka 1990-ih dao je zapažen doprinos kritičkoj reinterpretaciji povijesti, suprotstavljajući se dotadašnjim tumačenjima jugoslavenske komunističke i kroatocentrično usmjerene historiografije. Pisao je o istarskom ustanku 1943., ulozi talijanskih antifašista, pitanjima aneksije Istre Jugoslaviji, odnosima između Komunističkih partija Hrvatske i Italije, represiji u vrijeme Informbiroa te položaju talijanske zajednice u socijalističkoj Jugoslaviji.
Sa suprugom Mirellom imao je sina Ezija. Pokopan je u Rovinju.


Komentari
Trenutno nema objavljenih komentara.
Ostavi komentar