Rižarna (tal. Risiera di San Sabba) u Trstu, jedini nacistički koncentracijski logor s krematorijskom peći na okupiranom području južno od Alpa. Djelovao je od 1943. do 1945.

Izvorno je bio pogon za ljuštenje riže izgrađen 1898. u tadašnjoj četvrti Sv. Sobota (tal. San Sabba). Nakon njezgova zatvaranja 1929. povremeno je služio kao vojarna, a poslije kapitulacije Italije 1943. preuzela ga je njemačka okupacijska vlast u uspostavljenom Operativnom području Jadransko primorje (njem. Operationszone Adriatisches Küstenland, OZAK).

Pod njemačkom je upravom Rižarna isprva djelovala, pod oznakom „Kgf Dulag 339“ (Kriegsgefangenen-Durchgangslager), kao zatvor i tranzitni logor za talijanske vojnike zarobljene nakonkapitulacije Italije. Dolaskom zapovjednika stranačke milicije (Schutzstaffel, SS) Odila Globocnika u Trst, u rujnu 1943., kompleks prelazi pod izravnu upravu SS-a te postaje policijski logor (Polizeihaftlager) koji je, od listopada 1943., prerastao u koncentracijski logor. Iako je formalno imao tranzitnu funkciju, sadržavao je sve bitne elemente logora za istrebljenje.

U organizaciji logora njemačke su vlasti angažirale uhodanu skupinu nacista koji su stekli iskustvo najprije u njemačkom programu tzv. eutanazije, odnosno sustavnog ubijanja tzv. „neizlječivih bolesnika“ (Aktion Tiergarten 4, T4), a zatim u istrebljenju Židova u okviru Operacije Reinhardt. To su bili Christian Wirth, Gottlieb Hering i Josef Oberhauser, pripadnici SS-a koji su „iskustvo“ stekli u logorima smrti u Njemačkoj i Poljskoj.

August Dietrich Allers zamijenio je Wirtha, kojeg su ubili istarski partizani, na mjestu čelnika SS-Einsatzkommando R (R je simboliziralo Reinhardt), specijalne jedinice sastavljene od njemačkih, ukrajinskih i talijanskih pripadnika SS-a. Globocnik se za administrativne poslove oslonio na lokalno stanovništvo – talijanske, slovenske i hrvatske kolaboracioniste te pripadnike lokalne njemačke zajednice. Nacistički vođe više su puta izrazili čuđenje i zadovoljstvo neočekivano velikom spremnošću Tršćana na suradnju s okupacijskom vlašću.

Likvidacije su provođene uglavnom noću premlaćivanjem, vješanjem, strijeljanjem, udarcima tupim predmetima i gušenjem u plinskim komorama u kamionima. Iz svjedočanstava prikupljenih tijekom sudskog procesa proizlazi da su SS-ovci huškali pse i puštali glasnu glazbu u logoru da bi prikrili krikove zatvorenika.

Za uništavanje tijela ubijenih osoba izgrađena je početkom 1944. kremacijska peć pod nadzorom „stručnjaka“ iz programa T4, Erwina Lamberta, koji je prethodno sudjelovao u izgradnji takvih postrojenja u logorima Treblinka i Sobibor.

Procjenjuje se da je u Rižarni ubijeno i potom spaljeno između 2000 i 5000 ljudi, uglavnom antifašista iz Istre i okolice te tršćanskih Židova.

Njihov pepeo u vrećama bacali su u more.

U bijegu pred nadolazećom jugoslavenskom vojskom 29.IV.1945. Nijemci su minirali kremacijsku peć i uništili dio dokaza.

Od 1945. do 1965. u zgradi napuštenog logora bile su smještene razne gradske ustanove, a 1950-ih i izbjeglice iz Istre, pa je prilagođavanje prostor novim potrebama djelomično izbrisalo tragove.

Saveznička vojna uprava (1945.-54.) nije pokazala volju za progonom zločinaca i kolaboracionista.

Kroničar i kolekcionar Diego de Henriquez uspio je prepisati u ljeto 1945., prije adaptacije prostora, dio tragova na zidovima logora – grafite s imenima zatvorenika, datumima uhićenja i dalje deportacije, ali i imena izdajica, doušnika i suradnika krvnika. No, stradao je 1974. zajedno s dijelom tih bilježnica u vjerojatno podmetnutom požaru u svom stanu-skladištu, u vrijeme kada se prikupljala građa za proces protiv za zločine počinjene u Rižarni. Bilježnice su trebale pomoći u progonu kolaboracionista.

U tršćanskom gradskom pamćenju dobili su mitske dimenzije ti događaji: premazivanje grafita vapnom zbog prenamjene prostora, De Henriquezova misija spašavanja tragova u zadnji čas te nestanak njegovih bilježnica.

Bilježnice koje nisu izgorjele ostajale su nepročitane, a na zidove Rižarne koji nisu premazani bojom desetljećima nitko nije obračao pažnju.

Tek 1976., pod pritiskom Regionalnoga instituta za povijest oslobodilačkoga pokreta u Furlaniji i Julijskoj Veneciji (Istituto regionale per la storia del movimento di liberazione nel Friuli Venezia Giulia) i njemačkih istražnih postupaka protiv nacističkih zločina, u Trstu je nakon višegodišnjih priprema pokrenut proces protiv zločina u Rižarni. Odlučeno je da se ne primijene načela Nirnberškog procesa za zločine protiv čovječnosti, nego da se umjesto toga sudi samo za individualne zločine koji nisu bili u vezi s ratnim naredbama.

Predmet istrage su mogli biti samo zločini protiv tzv. „nevinih žrtava“, većinom Židova, tj. zločini motivirani rasnim progonom i materijalnim interesom, dok su glavne žrtve masovnih egzekucija u Rižarni – antifašisti, partizani i civilno stanovništvo koje se s njima dovodilo u vezu – određeni kao kategorija „nenevinih žrtava“, odnosno ratnih neprijatelja, i stoga isključeni iz postupka. Pitanje tršćanskog kolaboracionizma također je isključeno iz procesa. Ispitani su svjedoci, njih više od 170, među kojima su bile žrtve, ali i kolaboracionisti, no na kraju su optužena samo dva nacistička časnika iz Operacije Reinhardt, A. D. Allers (preminuo 1975.) i J. Oberhauser (u odsutnosti, u Münchenu) zbog kontinuiranog teškog višestrukog ubojstva i zbog represije nad neodređenim, ali značajnim brojem ljudi.

Rasprava je okončana 29.IV.1976. osudom Oberhausera na doživotni zatvor, koji nikada nije odslužio jer ga njemačke vlasti nisu bile dužne izručiti talijanskim na temelju bilateralnog sporazuma iz 1942. Proces se odvijao od 16.II. do 28.IV.1976. na Porotnom sudu (tal. Corte d’Assise).

Već prije samog početka procesa, u siječnju 1976., povjesničar Enzo Collotti (15.VIII.1929. – 7.X.2021.) oštro je kritizirao polazišta istrage, ističući pritom kako ne samo isključivanje golemog dijela žrtava, nego neuvrštavanje zločina kolaboracionizma predstavlja težak propust. U svojim iskazima ključni su kolaboracionisti svoju ulogu pravdali tvrdnjom da su branili talijanstvo Trsta protiv boljševika i Slavena. I svjedoci u procesu te povjesničari i pravnici glasno su upućivali na to da je u procesu za Rižarnu izostala optužba kolaboracionizam institucija naslijeđenih od fašizma, suradnju s Talijanskom Socijalnom Republikom (tal. Repubblica Sociale Italiana, RSI) te kontinuitet s fašističkom rasnom politikom.

Definicija „nenevinih žrtava“, za koje se odmah utvrdilo da su činile većinu zatvorenika u Rižarni, imala je krupne implikacije. Ona nije samo ostavljala dojam legitimnosti nacističkog progona partizana, nego je u završnoj presudi tome dodan još jedan nacionalistički element: predsjedavajući sudac Domenico Maltese utvrdio je da su „nenevine žrtve“ zbog svog djelovanja protiv okupatora ujedno bile i „sukrive za zločine protiv Talijana od strane tuđe okupirajuće sile“ (tj. da su svojim akcijama provocirali represalije nad Talijanima).

Tijekom procesa pritisak tršćanske javnosti bio je velik, a lokalni list Il Piccolo objavljivao je svakodnevno pisma čitatelja koji su kao „naknadu“ za proces protiv zločina u Rižarni zahtijevali procese protiv partizanskih zločina u Istri. Nakon procesa je, 1988., u dva toma tiskana opsežna građa sa suđenja, popraćena analitičkim člancima. Autori priloga u tim publikacijama ističu da su većinu žrtava u Rižarni činili politički zatvorenici osumnjičeni za antifašističko djelovanje.

„Više od polovice žrtava Rižarne činili su Slovenci i Hrvati, ne samo borci ili ilegalci, nego i civili, muškarci, žene, djeca, pograbljeni iz svojih kuća, iz brojnih sela na Krasu i u Istri koja je barbarski razorilo fašističko i nacističko nasilje.“

Sama „presuda suca Maltesea je legalno postavila Rižarnu kao politički, nacionalni i moralni ekvivalent fojbama: u izjavi, koja je izazvala indignaciju u sudnici, Maltese je rekao i da su i Rižarna i fojbe primjeri identične želje Nijemaca i Slavena da istrijebe Talijane“. Tako postavljena izjednačavajuća usporedba bila je, kako je to u jeku rasprava 1976. napisao tršćanski povjesničar Giovanni Miccoli, abnormalna i moralno odbojna. U toj se raspravi rado zaboravlja da su za zločine u fojbama provedeni 1950-ih deseci procesa, dok Rižarna nikad ranije nije bila podvrgnuta pravnom postupku.

Rižarna je od 1965. nacionalni spomenik Republike Italije (Monumento nazionale Risiera di San Sabba), memorijalni centar i mjesto sjećanja na žrtve nacističkog terora. Spomenik je otvoren 1975. kao Gradski muzej Rižarna San Sabba – nacionalni spomenik (Civico museo della Risiera di San Sabba – Monumento nazionale), no neki oblik muzejskog sadržaja dobio je tek 1982., skromnom izložbom na panelima koju je uredio povjesničar Elio Apih, a sadržaj je 1998. obnovljen i proširen. Dugogodišnje nezadovoljstvo muzejom dovelo je do odluke da se 2013. poduzmu opsežni restauratorski radovi. Tada su, prilikom restauratorskih radova, u malim ćelijama u prizemlju otkriveni novi grafiti. Uređenjem spomeničkog prostora dodatno je i nepovratno narušeno ono što je dotad ostalo od logorskog kompleksa. Novi postav Rižarne otvoren je 2016. i slijedio je suvremena načela muzeja holokausta i ispravio mnoge nedostatke prethodnog. U kombinaciji videa, fotografskog gradiva, tekstualnih panela (na talijanskom, slovenskom i engleskom) i izloženih predmeta, povijest logora je smještena u širi povijesni i geografski kontekst, osobito s obzirom na „pogranični fašizam“ koji je prethodio nacističkoj okupaciji, s njegovim sustavnim antisemitizmom i antislavizmom, koji su odigrali važnu ulogu u kasnijoj kolaboraciji (toj posljednjoj je posvećen poseban odjeljak).

Prikazani su i grafiti iz De Henriquezovih bilježnica te oni snimljeni prilikom posljednje restauracije, a u posebnoj vitrini izložena je tada pronađena petokraka. Zločinci, kolaboracionisti i žrtve (slovenske, hrvatske, talijanske i židovske) su personalizirani, kroz biografije, osobne predmete i videosnimke razgovora s preživjelima.

Rižarna je bila inspiracija za dva romana: Non luogo a procedere (Milano 2015.; hrv. prijevod Obustaviti postupak, Zagreb 2016.) Claudija Magrisa i Sonnenschein (Zagreb 2007.; tal. prijevod Trieste, Milano 2015.) Daše Drndić.