Slovenski jezik, južnoslavenski jezik kojim govore Slovenci u Republici Sloveniji, u austrijskoj Koruškoj, u pograničnim krajevima Mađarske i Italije (Trst, Gorica).

U Istri se govori u sjeverozapadnom dijelu poluotoka u Republici Sloveniji, u općinama Piran, Izola, Kopar, Kozina-Hrpelje, Ilirska Bistrica, a kao službeni jezik u Italiji u općini Dolina i dijelu općine Milje.

Na slovenskom govornom području u Istri u gradskim se naseljima govori pretežno razgovornim jezikom (s razlikama od pokrajinskoga do općeg), a u selima su u uporabi i mjesni govori slovenskoistarskoga narječja. Na narodnosno miješanom području općina Kopar, Izola i Piran u službenoj je uporabi i talijanski jezik, te su svi javni natpisi i poslovanje dvojezični. Zbog dodira s talijanskim i hrvatskim jezikom u slovenskim govorima u Istri ima utjecaja tih dvaju jezika (česte jezične interferencije).

Jezični i narodnokulturni dodiri odredili su i povijesni razvoj slovenskog jezika u Istri, povezan prvo s protestantskim pokretom, potom osobito sa slovenskim (i hrvatskim) narodnim preporodnim pokretom. Do kraja XVIII. st. taj se jezik u Istri čuvao pretežno u dijalektnom govornom obliku u privatnoj i polujavnoj uporabi, poglavito u zaleđu sjeverozapadnih priobalnih gradova. U doba reformacije počinje se slovenski govorni jezik javljati i u javnoj uporabi u gradskim sredinama (prema listini iz 1566., županu Krkavča Lovrencu Goji pri službenim poslovima u Kopru bio je dodijeljen prevoditelj) i u pisanim ispravama (pravilnik bratovštine iz Doline 1635. pisan je na slovenskom narječju, a u raznim notarskim ispravama ima mnogo slovenskih pravnih izraza).

Nakon 1800. sve se više ugovora, procjena, oporuka i drugih isprava sastavlja na slovenskom jeziku. Nakon ožujske revolucije 1848. u Trstu se objavljuje časopis na slovenskom (i hrvatskom) Jadranski Slavjan (1850), sljednik slovensko-hrvatskoga lista Slavjanski rodoljub (1849.). Seljaci iz župa Osp, Loka, Kubed i Tinjan protiv poslanika Antonija Madonizze iz Kopra ulažu 24.I.1849. bečkom Parlamentu pritužbu, pisanu na slovenskom jeziku, u kojoj se zauzimaju za prava slovenskog jezika. Slovenski politički i narodnopreporodni pokret, kojemu je glavni cilj uvažavanje slovenskog jezika u javnoj uporabi, razvija se 1870-ih (nova zemaljska uprava, sa Zemaljskim saborom u kojem su bili predstavljeni i Slovenci, slovenski tisak, čitaonice, taborski pokret i nastanak, odnosno razvoj školstva).

Za otvaranje slovenskih osnovnih škola važna je odluka iz 1846., po kojoj je materinski jezik u osnovnoj školi morao biti nastavnim jezikom. Unatoč tomu, broj slovenskih škola počeo se povećavati tek nakon 1869., kada je prema državnom osnovnoškolskom zakonu slovenski jezik uveden kao nastavni jezik u svim osnovnim školama gdje su živjeli Slovenci. U trojezičnoj slovensko-hrvatsko-talijanski Učiteljskoj školi u Kopru (1875.–1909.) školovali su se mnogobrojni slovenski učitelji. U bogoslužju i vjerskim školama i dalje je u uporabi bio slovenski jezik (narodnopreporodna djelatnost Franje Ravnika, Hiacinta (Antona) Repiča i dr.).

Nastojanja da se s. jezik uvede u javni život bila su onemogućena u razdoblju talijanske vlasti, nakon 1918., tako da je slovenski jezik na slovenskom području Istre u uporabu na svim područjima javnoga života uveden tek nakon Drugog svjetskog rata.