U prosincu prije 106 godina u Istri su talijanske okupacijske vlasti počele iz zaplijenjenih austro-ugarskih topova ponovno lijevati zvona i vraćati ih na crkvene zvonike. Tim je postupkom Italija htjela pridobiti Istrane nakon Prvog svjetskog rata, u vrijeme kada se na Pariškoj mirovnoj konferenciji odlučivalo kojoj će državi poluotok pripasti. Međutim, već u Drugom svjetskom ratu talijanska vlast je ponovila praksu Austro-Ugarske Monarhije iz prethodnog rata pa je talila zvona da bi od njih radila topove.

Kako je došlo do toga da su istarske crkve ostale bez zvona? Tom se temom bavilo više autora: Tatjana Bradara, Franco Stener, Marcello Bogneri, Ivan Šnajdar, Alida Perkov... Ukratko, u Prvom svjetskom ratu Njemačko Carstvo i Austro-Ugarska oskudijevali su materijalom za izradu topova pa su sirovinu potražili u predmetima koji su već bili u upotrebi za druge namjene.

U Istri je vojska vlakovima odvozila zvona 1915. kada je stanovništvo južne Istre bilo evakuirano zbog ulaska Italije u rat. Na sjeveroistoku, u Klani su oduzeli šest zvona. Veći dio svote od obeštećenja za zvona Crkva je morala upisati kao ratni zajam. Nakon toga vlasti su oduzele i sve konope po crkvama koji nisu bili u funkciji.

Austro-ugarsko Ministarstvo rata je masovno krenulo u akciju nakon 23.V.1917., kada je vojska otuđivala zvona prema naredbi o rekviziciji metala za potrebe ratne industrije s namjerom da ih u topionicama pretvori u ratno oružje. Tada je naređena rekvizicija svih zvona od bakra i bakrenih slitina (mesinga, bronce...) najvećeg vanjskog promjera 25 cm, a bio je utvrđen izuzetak za zvona za željezničku signalizaciju, na parobrodima i onih posebne umjetničke ili povijesne vrijednosti. Dakako, ti se izuzeci nisu poštovali te su u talionici završila i zvona umjetničke vrijednosti. Mnoga zvona su donesena u Beč i poredana na travnjaku Belvederea. Kako bi ih razbili na komade okrenuli su ih naopako, napunili vodom i na dnu im postavili eksplozivni naboj. To je dokumentirano u nizu fotografija sačuvanih u obližnjoj ljevaonici Pfundner. Druga zvona su distribuirana u druga mjesta u Austriji, poput Innsbrucka, sjedišta tvrtke Grassmayr Glockengiesserei.

Iduća rekvizicija zvona provedena je 6.VIII.1917. za Trst, a zatim i u drugim mjestima. Na austrijsko-talijanskom bojištu situacija je bila još gora jer nisu nastradala samo zvona već i čitavi zvonici koji su često bili pogođeni topništvom jer su smatrani osmatračnicama; s njima su zvona padala na tlo, a često i na same crkve.

Još tijekom rata, u kolovozu-rujnu 1918. osnovana je u Veneciji organizacija Pomoć crkvama oštećenima u ratu, kako bi se prikupila sredstva za obnovu sakralnih objekata. Njezino osnivanje osmislila je još u drugoj godini rata grofica Giulia Persico della Chiesa, sestra pape Benedikta XV.

Trinaest mjeseci nakon završetka rata, 14.XII.1919., Italija je objavila da je dala rastopiti topove oduzete neprijatelju kako bi crkvama vratila njihova zvona. Postignuto je to zahvaljujući naporima Giovannija Costantinija, u ime organizacije Pomoć crkvama oštećenima u ratu, te je većina zvona nakon rata ponovno izlivena korištenjem bronce dobivene iz topova.

U pulski Pomorski arsenal su tada stigla zvona iz mnogih talijanskih ljevaonica, a zanimljiva je poruka koja je upisana na zvona: „Bila sam i ranije zvono / Austrija me poništila / Da napravi od mene topove / Protiv Italije / Majka Italija, sa svojim topom / Oduzetim Austriji / Ponovno me učinila zvonom / Italia Redenta“.

Galižana je bila među prvima koja je dobila dva nova zvona. No, Galižanci su bili pošteđeni potpune devastacije jer je njihovo zvono iz crkve sv. Antona (iz 1430.) bilo spremljeno u pulski muzej.

Do 30.VI.1920. izliveno je 124 zvona za 124 naselja. Do 31.XII. izliveno je 668 zvona, a još ih je ostalo više od 9000 za izlijevanje. Talijani su tražili novčanu kompenzaciju za taj posao, a Austrijanci su odgovorili kako ne smatraju ispravnim nadoknaditi troškove za ta zvona koja su donirana iz filantropskih razloga ili „iz ljubavi prema domovini“. No, novčane tražbine prema talijanskoj Vladi imale su crkve koje su plaćale lijevanje, prijevoz i postavljanje zvona. Naime, Italija je bila pravni sljednik imovine i obveza Austro-Ugarske u Julijskoj krajini pa se zato od nove države tražilo da nadoknadi štetu koju je počinila prethodna. Župa Klana ta potraživanja nikada nije naplatila, a kupila je 21.II.1922. dva nova zvona, o svom trošku, u ljevaonici Francesca Broila u Udinama.

Na rovinjski zvonik vraćena su 11.IX.1922. dva od triju zvona: Maria od 700 kg i Eufemia od 500 kg. U Pulu su vraćena 28.III.1923., prvo u Katedralu i u sv. Mariju od Milosrđa (Madonna di Misericordia). U Vodnjanu je održana fešta 15.IV.1923. zbog povratka zvona koje je otela Austrija. U Pazinu je išlo sporije pa su tek 21.III.1927. počeli skupljati novac za kupnju novih zvona.

Talijanska vlast nije materijal iz austrijskih brončanih topova rabila samo za proizvodnju crkvenih zvona. Od njih je napravljeno poprsje Dantea Alighierija. Svečano postavljanje bilo je 6.VI.1920. u Puli i to na istom mjestu gdje je stajalo njegovo poprsje koje je uništeno u ratu. I moćni topovi Viribusa Unitisa, bojnog zastavnog broda Austro-Ugarske Monarhije, a potom Države Slovenaca, Hrvata i Srba dobili su novu namjenu. Od njihove bronce napravljeno je poprsje Benita Mussolinija koje mu je uručeno u Rimu 18.IV.1930. Tijekom Drugog svjetskog rata izgubio se svaki trag te skulpture.

Ipak, kratko je trajala u Istri politika po kojoj su se topovi pretvarali u zvona. U prosincu prije 90 godina Italija je bila pod međunarodnim sankcijama zbog rata u Etiopiji pa je fašistička vlast započela s prikupljanjem metala. Do 5.I.1936. Puljani su prikupili 400 tona željeza i 25 tona ostalih metala. Tada su s bivših austro-ugarskih tvrđava poskidali sav preostali metal, jer su brojni topovi uklonjeni još 1920-ih. Samo su Brijunski otoci ostali pošteđeni jer ih sakupljači sekundarnih sirovina nisu mogli devastirati pa je metal u tamošnjim austro-ugarskim fortifikacijama ostao do danas (topovi, liftovi, strojarnice, mreža tračnica...).

Nakon talijanskog Kraljevskog dekreta br. 505 od 23.IV.1942. zvona su također bila predmet vojnih rekvizicija tijekom Drugog svjetskog rata. Prikupljanje ipak nije provedeno tako odlučno i rigorozno kao ono koje je organizirala Austro-Ugarska. Tek su tijekom razdoblja Jugoslavije istarski zvonici ponovno dobili zvona, a valja zabilježiti da tijekom ratova 1990-ih, (Domovinskog rata u Hrvatskoj i Desetodnevnog rata u Sloveniji) istarska zvona konačno nisu pretvarana u topove.

U Istri posebno intrigira sudbina jednog oduzetog zvona, a što daje naslutiti da su sačuvana i druga. Ližnjansko zvono iz 1411. spasio je Anton Gnirs koji je do 1915. bio u Puli profesor u njemačkoj gimnaziji, istraživač i pokrajinski konzervator, a nakon toga je njegova služba preseljena u Ljubljanu gdje je postao direktor Konzervatorskog odjela. Tamo je bio zadužen za razvrstavanje umjetničkih predmeta i poštedu od taljenja. Tako je 1917. utvrdio posebnu starosnu vrijednost ližnjanskog zvona i uvrstio ga u svoj opširni katalog. Zvono je potom zadržala ljubljanska zvonoljevaonica Samassa. Pretpostavlja se da je Max Samassa nakon rata otišao u Republiku Austriju i sa sobom odnio zvono te ga narednih godina prodao njujorškom intelektualcu, industrijalcu, kolekcionaru i filantropu Nathanielu Spearu Jr., za kojeg je časopis Time objavio 1938. da je sakupio 885 zvona.

Spear je vrijedna djela iz svoje zbirke poklanjao američkim muzejima pa je tako njujorškom Metropolitan Museum of Art 1980. darovao ližnjansko zvono. Slučajno ga je tamo 1989. otkrila istarska delegacija koju su činili arheologinja Vesna Girardi Jurkić i novinar Mirko Urošević, koji su otišli u New York radi rješavanja pitanja vlasništva nad Seusovim blagom. Grupa Ližnjanaca je 2023. pokrenula inicijativu za restituciju tog kulturnog dobra Hrvatskoj. Zapelo je na nezainteresiranoj birokraciji.

Tek su tijekom razdoblja Jugoslavije istarski zvonici ponovno dobili zvona, a valja zabilježiti da tijekom ratova 1990-ih, (Domovinskog rata u Hrvatskoj i Desetodnevnog rata u Sloveniji) istarska zvona konačno nisu pretvarana u topove.

Za zvonima iz Klane, oduzetima 1942., još se traga. Zna se da je dio zvona postao vlasništvom firme Brioli, vjerojatno kao naplata troškova za skidanje i prijevoz zvona. Za neka se zvona zna da su bila pohranjena u Sloveniji i Italiji te u Zagrebu. Na temelju sporazuma između Italije i Jugoslavije o povratku kulturnih dobara iz 1961., Italija je vratila nepretaljena zvona, koja danas čine većinu zbirke zvona Muzeja grada Pazina.

U znak sjećanja na rekviziciju crkvenih zvona, i na ostale događaje iz Prvog svjetskog rata, širom Europe su 21.IX.2018. zvonila zvona, a u Velikoj Britaniji zvonjavom je obilježeno kako je na bojišnici u tom ratu poginulo 1400 zvonara.

Deutsche Welle je priloženu fotografiju opisao riječima: „Spremni za bojište: takozvano ʻgroblje zvonaʼ u Innsbrucku u Austriji 1917.“ (izvor: Gemeinfrei)

• 
•