Rizzi, Bernardino (Bernardin, Domenico), franjevac, skladatelj, pedagog, voditelj zbora i orkestra, orguljaš (Cres, 27.V.1891. – Rivoltella del Garda, 23.I.1968.).

Sin Antonija i Marije rođ. Soich. Obitelj je prisutna u Cresu od 1590., a u XIX. st. bavila se brodogradnjom.

Sjemeništu Manje braće konventualaca u Cresu pristupio je 12.X.1903. te uzeo redovničko ime Bernardino. Tamo je pohađao četverogodišnju gimnaziju, a 17.IX.1908. polagao osnovne zavjete u Camposampieru kraj Padove u Venetu. Od 1909. do 1911. nastavio je školovanje (licej) u Poljskoj, a svečane zavjete dao je 4.X.1911. u Camposampieru. Daljnju naobrazbu nastavio je u Rimu, gdje je 1913. pri Vatikanskom arhivu stekao diplomu iz paleografije i diplomatike. U Rimu je i 10.VIII.1914. zaređen za svećenika. U Padovi je 1916. doktorirao teologiju, a 1918. dobio papinsku nagradu za skladbe crkvene glazbe. Nagrađen je i na glazbenom natječaju za skladanje fuga, kao i na nacionalnom glazbenom natječaju za djelo Di grazia piena. Licencu iz gregorijanskog korala dobio je 1919. u Rimu pri Pontificia Scuola Superiore di Musica Sacra, a magisterij kompozicije stekao 1921. u Padovi pri institutu Cesare Pollini. Služio je kao orguljaš u raznim mjestima, uključujući Baziliku dvanaestorice svetih apostola u Rimu. Svoje prvo djelo skladano u Padovi 1921., simfoniju Carnaro, posvetio je Gabrieleu D'Annunziju i njegovom „riječkom podvigu“. Zbog toga mu je D'Annunzio, prilikom izvedbe simfonije u Milanu, dodijelio medalju Dei Ronchi te ga spomenuo u posveti legionarima iz Padove kao „il possente frate“. To je stvorilo poteškoće Bernardinu jer Crkva nije bila sklona D'Annunzijovim idejama i djelovanju pa ga njegovi nadređeni sklanjaju u Poljsku.

Od 1922. djeluje u Krakovu. Sljedeće godine pri krakovskoj bazilici franjevaca konventualaca osnovao je pjevačku udrugu Chór Cecyliański. Zbor udruge, koji su činili studenti i profesori raznih fakulteta te pjevači iz drugih zborova, po prvi je put javno nastupio 4.X.1925. izvedbom njegove mise Mater Inviolata. Uskoro utemeljuje za liturgijske potrebe i drugi zbor Chorus Caecilianus, koji su sačinjavali klerici i subraća franjevci. Oba su zbora pod njegovim ravnanjem nastupala zajednički na javnim koncertima uz pratnju orkestra. Rizzi izvodi duhovne i profane koncerte širom Poljske te u Italiji (Milano, Padova, Venecija, Asiz...). Održao je koncert u dvorištu krakovske kraljevske palače izvevši oratorij La Passione. Njegovim koncertom započinje i emitiranje poljskog državnog radija. Rizzi je naučio poljski i doprinio razvoju religijske glazbe i crkvenog pjevanja u Poljskoj skladavši brojne pjesme za zbor, s tekstovima na poljskom jeziku (Pastorali). Uz to predavao je na krakovskom Konzervatoriju Glazbenog društva (1922.-24.), Glazbenom institutu (1922.-29.) i Glazbenoj školi Władysława Żeleńskog (1929.-32.), a također davao i privatne satove glazbe. Među njegovim su učenicima bili Jan Ekier, Ludwik Stefański, Artur Malawski i Wacław Geiger. Poljska vlada odlikovala ga je zlatnom medaljom za glazbenu djelatnost.

U Puli je sredinom 1930-ih planiran koncert u Areni s izvedbama skladbi četiriju velikih istarskih skladatelja (Antonio Smareglia, Bernardino Rizzi, Luigi Dallapiccola i Giacomo Gorlatto). No, umjesto Arene odabrana je crkva sv. Franje, gdje je 22.IX.1935. pod Gorlattovim ravnanjem izvedena samo njegova glazba.

U ožujku 1931. nastao je oratorij Il Santo čiju je izvedbu osobno dirigirao u Padovi. Bilo je to za proslavu 700. godišnjice rođenja sv. Antuna, kada je organizacijski odbor zamolio Rizzija da sklada prigodno djelo.

Krakov je naprasno napustio 1932., a prema nekim navodima to je učinio kako bi smirio polemike koje su neki kritičari pokrenuli protiv njega u časopisima i na radiju. Vratio se u Italiju i služio kao orguljaš i zborovođa u franjevačkim crkvama. U Padovi je boravio 1934., a iste godine gostovao u Sjedinjenim Američkim Državama (Gramby u Massachusettsu). U Camposampieru je boravio 1938., pa u Sabaudiji, a 1940. postao je zborovođa u bazilici Santa Maria Gloriosa dei Frari u Veneciji. Tu je skladao mnoga djela, kao npr. Trittico della trinità. Pri tome je surađivao s franjevcem Giovannijem Luisettom, autorom tekstova i promicateljem njegova rada. Luisetto je napisao njegovu biografiju. Kao dirigent nastupao je na koncertima u Padovi, Veneciji i Milanu. U Krakov se vraća 1958. prilikom proslave 35 godina djelovanja Chóra Cecyliańskog.

U samostanu sv. Antuna u Rivoltelli del Garda preselio se 12.IX.1964., gdje je već bolestan proveo posljednje godine života. Pokopan je na groblju Arcella u Padovi.

U lirskoj glazbi ističe se njegovo djelo Cantico delle Creature. U liturgijskoj glazbi skladao je 19 misa te nekoliko oratorija (uz već navedene, Santo Francesco, Via Crucis, Trittico Dantesco, Paolo da Tarso), mnoga kratka religijska glazbena djela sakupljena u dva sveska i božićne pjesme. Povodom smrti izumitelja i poduzetnika Guglielma Marconija 1937. skladao je simfoniju La radio.

Talijanska državna televizija RAI snimila je i emitirala (14.X.1957.) izvedbu Rizzijevog oratorija Santo Francesco. Njegov najveći uspjeh predstavlja izvedba oratorija Trittico Dantesco (1921.) u Rimu 1.XI.1960. in aula magna papina gregorijanskog sveučilišta zbora i orkestra Accademia Nazionale di S. Cecilia pred probranom publikom crkvenih velikodostojnika i predstavnika državne vlasti.

Smatran je predstavnikom moderne religijske glazbe. Posebno je kao dirigent donio nove interpretacije poznatih djela. Skladao je religijsku i svjetovnu glazbu za zbor i orkestar. Njegova teorija o pankordizmu, koju je opisao u djelu Pancordismo. Nuovi sviluppi del Sistema Tonale, razvija novi harmonijski sustav koji omogućuje pojačavanje zvučnosti orkestra te naznačuje nove mogućnosti za razvoj simfonijskog i puhačkog orkestra. Radi postizanja posebnih efekata u orkestar je uvodio nove instrumente vlastite izvedbe. Zbog složenosti taj sustav nije zaživio, a iz istog se razloga Rizzijeva djela ne izvode često.

Spomen-ploča Bernardinu Rizziju postavljena je na desetu obljetnicu smrti u klaustru krakovskog franjevačkog samostana, a grad Cres posvetio mu je ulicu.