Speleološke pojave

Speleološke pojave, podzemni krški oblici (pećine ili špilje, jame, ledenice, ponori); pećine ili špilje ugl. su horizontalni kanali i dvorane različite dužine i veličine; jame su vertikalne, bunarima slične pukotine različite dubine i širine; ledenice su špiljski ili jamski oblici različite dubine u kojima zbog specifičnih meteoroloških uvjeta u visinskim dijelovima planina dolazi do nakupljanja snijega i leda, što se u njima zadržavaju duže vrijeme ili kroz čitavu godinu; ponornice i ponori su jamski ili pećinski objekti u koje stalno ili povremeno ponire površinski vodeni tok.

 

Speleološkim se pojavama bavi speleologija, multidisciplinarna znan. disciplina koja istražuje i tumači postanak i razvoj speleoloških pojava, snima njihove dimenzije, proučava aerološke osobine u podzemlju, proučava kretanje i pojavu voda u podzemlju, org. svijet koji postoji u njemu, istražuje paleontološke, antropološke i arheol. nalaze u špiljskim sedimentima, te utvrđuje tehniku istraživanja tih pojava radi potpune sigurnosti speleologa. Istraživači speleoloških objekata redovito su specijalisti pojedinih znan. struka, a s obzirom na to da je za svladavanje često vratolomnih vertikala, uskih prolaza, sifonskih vodenih prepreka potrebno imati dovoljno vještine i fiz. snage, speleologija se u jednom svojem segmentu podudara sa sportsko-rekreativnom aktivnosti. U Hrvatskoj je dosad oko 8000 speleoloških objekata, od toga na području Istre potvrđeno više od 1300. Od toga broja jame čine 75%, pećine 22%, a ponori 3%. Najveći broj objekata nalazi se u sedimentima kredne starosti (79%), zatim u paleogenskim (19%), te u jurskim (2%). Gustoća speleoloških pojava po četvornom kilometru na istar. vapnenačkom platou iznosi 3–10, na prostoru Ćićarije i Učke maksimalno 10–15 objekata. Voda, kao stalna hidrološka pojava u speleološkim objektima, registrirana je u stotinjak jama, pećina i ponora. Često obrušavanje tanjega nadsloja iznad postojećih podzemnih šupljina u nekim dijelovima istar. krša potvrđuje činjenicu da je taj krški prostor još uvijek u fazi morfološkog razvoja pa se postupno okršavanje te kemijsko-mehan. razaranje vapnenca sagledavaju kao dio prirodnoga geološkog procesa.

Prva pojedinačna, ali sustavna speleološka istraživanja na području Istre vezuju se uz zanimanje franc. speleologa Alfreda Martela (1893–96), koji dolazi u Pazin neposredno nakon objavljivanja romana Mathias Sandorf J. Vernea, u kojem je dio radnje smješten u podzemne kanale Pazinske jame. Tal. speleolozi 1920-ih i 1930-ih izvode mnogobrojna speleološka istraživanja. Tako Postojnska jama i Škocjanske jame postaju u svijetu čuvene podzemne atrakcije, a za krške izvore Timava kraj Trsta pronalaze se dokazi dotjecanja podzemne vode iz područja brkinskog i ćićarijskoga zaleđa. God. 1925. tršćanski speleolozi u Ćićariji istražuju Rašporski pon (450 m), koji je otada nekoliko godina bio među najdubljima na svijetu. Nakon toga istražuju ponor vodotoka Rečina kraj Klane ili Klanski ponor i prodiru u njega do dubine od 420m. Potonja istraživanja naših speleologa utvrđuju da su registrirane dubine bile preuveličane. Tal. su speleolozi istraživali i jamu kraj Semića, ponor Kolinasi kraj Roča, divlju jamu na brdu Tusar kraj Muna, te jame duboke i više od 100m s vodom oko Vodnjana u zaleđu Pule, iz kojih je crpljena voda za vodoopskrbu stanovništva. Različiti istraživači tada objavljuju rezultate svojih istraživanja (geolozi Stahe i Sacco, Boegan, Depoli i Giusti i dr.). Kao rezultat istraživanja na području Liburnije u istar. zaleđu Rijeke, na kvarnerskim otocima i u Gorskome kotaru tal. speleološki klub iz Rijeke priredio je pregledni katastar od 716 listova istraženih speleoloških pojava pod nazivom Fenomeni carsici della Liburnia, u kojem je s istar. prostora registrirano nekoliko desetaka podzemnih speleoloških objekata. Najpotpuniji rezultati tal. istraživanja objavljeni su u knjizi L. V. Bertarellija i E. Boegana Duemila Grotte (1926). Knjiga je sadržavala 200 tablica s nacrtima, 370 crno-bijelih fotografija, crteža, skica i različitih karata te veliku kartu M 1:100000, na kojoj su bile ucrtane lokacije istraživanih pojava. Na hrv. dijelu Istre istraženo je i obrađeno 110 speleoloških objekata. Poslije II.svj. rata na prostoru Učke i Ćićarije najviše su istraživali geolozi M. Salopek i M. Malez, koji su izveli detaljnija speleološka promatranja na tom prostoru (obrađeno 135 speleoloških objekata). Poslije su u nekim istar. pećinama poduzeta paleontološka i antropološko-arheol. iskapanja te je izrađen detaljan nacrt Pazinske jame. Pri izradi hidrogeološke i inženjersko-geološke karte Istre od 1958. do hidrogeološkog istraživanja za izvor Gradole te okoliša Letaj, ind. zone Labin i do probijanja cestovnoga tunela Učka, S. Božičević registrirao je 480 novih speleoloških objekata. Sve dotad naznačene pojave (1356 pećina ili špilja, jama i ponora) obradio je 1985. u svojoj disertaciji Morfogeneza speleoloških pojava Istre i njihova zavisnost o geološkim i hidrogeološkim uvjetima, lociravši ih na 8 topografskih listova M 1:50000 s 52 grafička priloga najistaknutijih pojava i s detaljnim nacrtom kaverne u tunelu Učka. U zadnjih nekoliko desetljeća speleološka istraživanja izvodili su još i zagrebački speleolozi planinari, slov. speleolozi, te različite speleološke udruge, klubovi i grupe iz Raše, Pazina, Buja, Buzeta, Poreča, Veprinca, Rovinja i Vrsara. Njihovim istraživanjima otkriven je znatan broj novih pojava, ali su dobivene i nove spoznaje o prije istraživanim objektima.

LIT.: S. Božičević, Morfološke i hidrološke karakteristike krškog podzemlja Istre. Liburnijske teme, 1981, 4; isti, Brojnost speleoloških pojava u Istri i njihova rasprostranjenost u odnosu na geološku građu, Zbornik radova 1. hrvatskoga geološkoga kongresa, Zagreb 1995.

S. Božičević