Kamenolom Kanfanar, (fotografija vlasništvo Glasa Istre, snimio Elio Velan)

kamenolomi

Kamenolomi, eksploatacijska područja arhitektonsko–građevinskog kamena.

Kamen se kao građevni materijal upotrebljavao u Istri od prapovijesti. Prva naselja (gradine) građena su od kamenih blokova i sitnoga kamenja u tehnici suhozida. Rimljani su usavršili tehnologiju oblikovanja kamena, a sirovinu su vadili iz kamenoloma uz morsku obalu (Vinkuran, kamenolom). U antici se građevni kamen izvozio u obližnje krajeve na sjevrrnom Jadranu (Tiberijev most u Riminiju), a gotski kralj Teodorik naručio je oko 500. kamen iz Istre za gradnju svojega mauzoleja u Raveni.

U IX. st. istarski se kamen prevozio u Akvileju i Ravenu. U XIV. st. moralo se navoditi podrijetlo istarskog kamena, tj. dolazi li iz Pule, Poreča ili Rovinja, što svjedoči o razvijenoj eksploataciji kamena na tim područjima. Godine 1334. Mletačka Republika poslala je svoje klesare u Istru kako bi vadili kamen za njezine potrebe. Kamenarska se industrija razvija i u dr. pol. XV.st., o čemu svjedoči i zapis o izvozu kamena iz kamenoloma na otoku Sv. Jerolim (Brijuni/Brioni) u Anconu po narudžbi Jurja Dalmatinca. Francesco Sansovino opisuje kamen koji se dobiva iz kamenoloma u okolici Rovinja i s Brijuna. On je 1615. prvi podijelio istarski arhitektonsko–građevinski kamen na tri osnovna tipa, i to: bianca fine, bianca cinerina i bianca fumicata, a Nicolò Manzuoli 1661. nadopunjuje opis kamena iz rovinjskih kamenoloma.

Znatniji razvoj i otvaranje novih kamenoloma vezani su za razdoblje Austro–Ugarske Monarhije, kada se intenzivno gradi željeznica u Istri, a istarski se kamen ugrađuje u velika zdanja u Beču i Budimpešti (zgrada parlamenta). U to su doba otvoreni i kamenolomi u okolici Marčane. Godine 1929. u Tarskoj vali (pokraj Novigrada) osnovana je klesarska zadruga za eksploataciju kamena. Od 1929. inž. Ujčić eksploatirao je kamen Mandorlato iz kamenoloma u Pazinu (današnje sjemenište), a 1934. i kamenolom kraj Bazgalja (jugoistočno od Pazina). Materijal se izvozio u Ameriku. Prva proizvodnja arhitektonsko-građevinskog kamena zabilježena je 1937., kada se proizvelo ukupno 1.853 m3 blokova.

Neposredno nakon II. svjetskog rata u Istri je djelovalo ukupno 29 tvrtki za eksploataciju kamena, no sljedećih su godina mnoge od njih zatvorene te 1950-ih djeluju tri tvrtke: Istarski nemetali u Puli, Istarski boksiti – Kamenolom Kanfanar u Rovinju i Kamenolomi Buje. Godine 1954. osnovana je tvrtka Kamen sa sjedištem u Pazinu, koja je 1961. preuzela kamenolome Istarskih nemetala i Kamenolom Kanfanar od tvrtke Istarski boksiti, a 1963. tvrtku Kamenolomi Buje. Cjelokupna proizvodnja arhitektonsko-građevinskog kamena spojena je tada u jednoj tvrtki, koja je u tom trenutku raspolagala trima pogonima preradbe (Pula, Pazin, Marušići) i s 14 aktivnih kamenoloma u Istri. Eksploatacija blokova obavljala se do tada bušenjima, miniranjima, odlamanjima te oblikovanjem. Nakon II. svjetskog rata uvedena je elikoidalna žična pila kojom se blokovi režu uz upotrebu kvarcnoga pijeska. Metoda eksploatacije s horizontalnim potpiljivanjem otkrivke (inž. Karmelo Krebel) uvedena je u redovitu proizvodnju 1967; nakon toga tvrtka je proizvodila 5.282 m3 blokova godišnje. Uvođenjem dijamantne pile u proces eksploatacije 1981. te metode s prespliting miniranjem otkrivke 1989 (inž. Ivan Cotman, Anđelo Damjanić) proizvodnja je povećana na 19.938 m3 blokova godišnje. Usporedno s tim procesima razvija se pogon preradbe u Pazinu, u kojem je centralizirana preradba kamena u Istri.

Godine 1994. uvedena je metoda podzemne eksploatacije kamena s nepravilno raspoređenim stupovima (I. Cotman, A. Damjanić) u kamenolomu Kanfanar. U posljednje vrijeme proizvodnja arhitektonsko-građevinskog kamena povećana je na 23.733 m3 blokova (2002.).

Kamen d. d. eksploatira kamenolome Grožnjan, Kanfanar, Kirmenjak, Prodol, Selina, Valtura i Vinkuran. Trenutno se ne koriste kamenolomi Bale i Lucija. Mali poduzetnici eksploatiraju ležišta vapnenaca (Rakalj) i ležišta pločastih vapnenaca (okolica Tinjana), a intenzivno se vadi pješčenjak u slovenskom dijelu Istre.

Komentari

    Trenutno nema objavljenih komentara.

Ostavi komentar

* Slanjem komentara prihvaćate Pravila obrade Vaših osobnih podataka (e-mail i IP adresa). cancel reply


Literatura

Agostino Sagredo, Sulle consorterie delle arti edificative a Venezia, Venezia 1857.; Arduino Berlam, "L’architettura veneziana e la »preda« (pietra) de »Rovigno et de Orsera«", La Porta Orientale, Trieste 1933., 3; L. Maddalena, "La pietra d’Orsera", L’Ingeniere, 1941.; Francesco Rodolico, Le pietre delle città d’Italia, Firenze 1953.; R. Luk, "Razvoj industrije građevnog materijala na Pazinštini", Susreti na dragom kamenu, Pula 1986.; Antonio Cella, "La pietra dell’Istria", AMSI, 1989., 89.

Slučajna natuknica

Vareško, Boris