Šestan, Josip, učitelj, političar (Draguć, 18.III.1892. - Zagreb, 24.X.1966.).

Nakon pučke škole u rodnom mjestu, pohađao je gimnaziju u Pazinu, pa zahvaljujući potpori Družbe sv. Ćirila i Metoda za Istru prešao u Učiteljsku školu u Kastvu, u kojoj je ravnatelj bio Vladimir Nazor koji je utjecao na njegove nacionalne i političke stavove. Nakon mature dobio je 1911. posao učitelja u Buzetu, potom u Draguću i Trsteniku.

U Prvom svjetskom ratu bio je unovačen i poslan na srpsku bojišnicu gdje se, kao još neki učitelji protivnici Austro-Ugarske, predao srpskoj vojsci. Kao zarobljenik radio je u lokalnom vojnom zapovjedništvu u Rači Kragujevačkoj. Tu je upoznao srpskog socijalista Simu Markovića, kasnijeg vođu Komunističke partije Jugoslavije (KPJ), kojega je podučavao talijanskom jeziku, a koji ga je upoznao s idejama teoretičara komunizma i socijalizma. Na Markovićev zagovor postavljen je za učitelja u selu Bogdanovci, nedaleko od Gevgelije u Makedoniji, a kad je ona zatvorena, prijavio se kao dragovoljac u srpsku vojsku s kojom se povlačio prema Solunu. Pritom je obolio od malarije, pa je prebačen u Ajaccio na Korzici, potom u Pariz i na kraju u Bordeaux, gdje je radeći razne poslove naučio francuski jezik. Ozdravljen, vratio se u Solun gdje su ga, zbog poznavanja talijanskog i francuskog, zadržali u vojnom zapovjedništvu.

Poslije rata otišao je u Beograd, odakle je poslan za učitelja u selo Boževac blizu Požarevca, potom je neko vrijeme radio u Ministarstvu prosvjete, pa kao učitelj u Mladenovcu gdje je postao član KPJ. Iz Mladenovca je premješten u slovenske Velike Lašče, službovao je i drugdje po Sloveniji. U Drugom svjetskom ratu uključio se u narodnooslobodilački pokret (NOP), a na poziv Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH) u svibnju 1944. odlazi u Istru, gdje je postavljen za školskog nadzornika u kotarima Buzet-Motovun i Kras. U lipnju 1944. imenovan je za člana Kotarskog narodnooslobodilačkog odbora (NOO) Buzet, a kasnije Okružnog NOO-a Poreč. Nijemci su ga uhitili nakon pogibije Joakima Rakovca u siječnju 1945. Od Šestana su tražili da otvori hrvatsku školu pod njihovom zaštitom, što je prihvatio, predloživši kao lokaciju Sv. Martin kod Buzeta. Zahvaljujući suradnicima NOP-a uspio je u veljači 1945. pobjeći u Gorski kotar, gdje je već sljedećeg mjeseca postavljen za predsjednika Oblasnog odbora Jedinstvene narodnooslobodilačke fronte (JNOF) za Istru.

Po završetku rata sjedište istarskog odbora Narodne fronte je u Labinu, a Šestan djeluje na uspostavi nove vlasti, ali i na međunarodnom priznanju pripojenja Istre Jugoslaviji, aktivno surađujući i s istarskim svećenstvom. Sudjelovao je u radu Mirovne konferencije u Parizu, a krajem studenoga 1947. izabran je u Sabor Narodne Republike Hrvatske te za jednog od njegovih potpredsjednika. Zastupnik i potpredsjednik Sabora NRH bio je i u mandatu 1950.-53., a potom odlazi u mirovinu. Kao zastupnik posebno se zalagao za izgradnju vodovoda iz Vranskog jezera na Cresu prema Lošinju, a u ime Glavnog odbora Narodne fronte bio je zadužen za izgradnju domova kulture u Hrvatskoj.

Labinski izdavač Mathias Flacius objavio je 2008. njegove biografske uspomene u knjizi Sjećanja jednog učitelja. Od rodnog Draguća do saborskih klupa.