povijest Istre od sredine XIX. st. do raspada Austro-Ugarske

Od sredine XIX. st. do raspada Austro-Ugarske. Politička zbivanja 1848. otkrila su postojanje svjesne i organizirane nacionalne elite u istarskih Talijana, ali i nedostatak nacionalne svijesti u Hrvata, koji još nisu imali svoju građansku elitu. Ni hrvatsko svećenstvo nije tada bilo dovoljno organizirano za preuzimanje vodstva. Na izborima za austrijski parlament 1848. bila su u Istri izabrana četiri talijanska zastupnika i samo jedan hrvatski (u izbornom kotaru Podgrad–Volosko–Belaj). Nakon ukidanja apsolutizma za Istru je predviđen Pokrajinski sabor (Istarski sabor); na njemu su se za hrvatske i slovenske kulturne i nacionalne interese zauzimala tri biskupa (porečko-pulski, tršćansko-koparski i krčki), koja su u sabor ulazila po svojoj funkciji (tzv. virilisti), i izborni zastupnici izabrani u kuriji vanjskih općina s područja istočne Istre. Sabor znači početak suvremenoga političkog nadmetanja, odnosno borbe za hrvatska nacionalna prava kroz legalno izabrana tijela državne vlasti. U prvom sazivu 1861. prevladavala je tema izbora predstavnika u Carevinsko vijeće, donji dom austrijskog parlamenta. Budući da zbog protivljenja talijanskih predstavnika i njihova antagonizma prema središnjoj vlasti taj izbor nije obavljen, sabor je raspušten (Dieta del Nessuno), a 56 istarskih općina poslalo je vladaru adresu s izrazima vjernosti. U sljedećim su se sazivima državne vlasti pobrinule da zastupnici budu prodržavno orijentirani, ali je u sazivu 1867.–70. opet ojačala liberalna (iredentistička) struja talijanskih zastupnika, što će otežati zauzimanje za hrvatska i slovenska nacionalna prava. Na zasjedanju u jesen 1868. razvila se oštra rasprava oko ukidanja triju zastupnika virilista. Takav zahtjev i sukob talijanskih zastupnika s biskupima nije motiviran samo različitim svjetonazorskim konceptima (sukob liberalizma i katolicizma), nego u prvom redu nacionalnim suparništvom (sva su trojica biskupa bili Slaveni). Iste se godine razvila i polemika oko nastavnoga jezika u državnoj gimnaziji u Pazinu. Na području Istre tada ne izlaze nijedne novine na hrvatskom jeziku, već samo nekoliko talijanskih novina i časopisa. Upravo 1860-ih počinju se otvarati mnogobrojne čitaonice. Početak 1870-ih sudbonosan je za istarske Hrvate zbog jačanja nacionalno-integracijskoga pokreta (hrvatski narodni preporod). Osnovan je list Naša sloga i proširio se taborski pokret (tabori). Na četvrtim izborima za Pokrajinski sabor (1870.) talijanska saborska većina prvi je put poništila izbor hrvatskog kandidata u izbornom kotaru vanjskih općina Krk, Cres i Lošinj. Broj izabranih hrvatskih zastupnika popeo se na pet, ali zbog grubih napada talijanskih zastupnika tijekom trećega saziva biskupi više nisu dolazili na sjednice. Nacionalna borba protegnula se i izvan saborskih klupa. Primjerice, u prvom broju Naše sloge za 1874. otisnut je prosvjed mlade pravaške inteligencije protiv osnivanja talijanske gimnazije u Pazinu. Iste je godine u Kastvu osnovana Bratovšćina hrvatskih ljudi u Istri sa zadaćom prikupljanja pomoći za uzdržavanje hrvatskih učenika iz Istre i s kvarnerskih otoka. Od 1878. dolazi do još većega zbližavanja hrvatskih i slovenskih političara zajedničkim djelovanjem u društvu Edinost.

Početak 1880-ih obilježila je smjena generacija u hrvatskom političkom vrhu. Umiru biskup Juraj Dobrila i Mate Bastian, a od starijega naraštaja aktivan ostaje samo Dinko Vitezić. Na političkoj pozornici pojavljuju se tri nova imena koja će obilježiti hrvatski politički pokret tijekom idućih desetljeća: Matko Laginja, Matko Mandić i Vjekoslav Spinčić. Smjena generacija donijela je i politički zaokret jer je stariji naraštaj političara, nadahnut biskupom Josipom Jurjem Strossmayerom i narodnjaštvom, vodeću ulogu ustupila mladim pravašima, koji su se zanosili vizijama Ante Starčevića o hrvatskoj državnosti i pripojenju Istre Hrvatskoj. Istarski pravaši surađivali su sa slovenskim političarima u otporu talijanskom iredentizmu. Zaoštrili su jezično pitanje i zatražili potpunu ravnopravnost jezika u javnom životu i Pokrajinskom saboru (M. Laginja započeo je svoj nastupni govor u saboru na hrvatskom jeziku, ali su ga Talijani prekinuli). Od iznimne je važnosti zaključak Carevinskoga vijeća iz 1883., koji izjednačava talijanski i hrvatski jezik pred sudovima u Istri i Dalmaciji. Preporodni pokret postiže uspjehe: raste broj narodnih čitaonica, a u Kastvu se 1886. otvara prvi Narodni dom u Istri. Osnovana je Družba sv. Ćirila i Metoda za Istru, kojoj je odobren rad 1893., a osnovna joj je zadaća prikupljanje novčanih sredstava za otvaranje hrvatskih pučkih škola u Istri. U općini Pazin vlast je 1886. osvojila Hrvatska narodna stranka, a 1887. u hrvatske ruke došla je i buzetska općina. Hrvati su tada bili na vlasti u gotovo svim općinama Liburnije i kvarnerskih otoka, a stvoreni su uvjeti za preuzimanje vlasti u općinama jugoistočne Istre. Na izborima za Pokrajinski sabor 1889. Hrvati i Slovenci osvojili su ukupno devet zastupničkih mjesta. Tako je Hrvatsko-slovenska narodna stranka dobila pravo popunjavanja mjesta potpredsjednika sabora i odabir predstavnika vanjskih općina u Pokrajinskom odboru (pokrajinskoj vladi). Formalno priznanje ravnopravnosti jezika ostvareno je prilikom otvaranja sabora, kada je vladin komesar održao govor i na hrvatskom jeziku. Demokratizacija izbornoga sustava (1897. uvedena je opća izborna kurija, u kojoj su pravo glasa imali svi muškarci austrijski državljani s navršene 24 godine života) pružala je Hrvatima i Slovencima priliku za osvajanje trećega mandata u Carevinskom vijeću. Drugi bitan čimbenik na političkoj sceni bilo je višestranačje i izvjesno usitnjavanje interesa što je smanjivalo djelotvornost u odnosu na bitna nacionalna pitanja, a što je došlo do izražaja osobito nakon 1907.

Na početku XX. st. hrvatski nacionalni pokret u Istri zahvaća cjelokupni hrvatski etnički korpus. Zbog demokratizacije izbornoga sustava na izborima za Carevinsko vijeće 1907. do izražaja dolazi brojčana nadmoć hrvatskog glasačkoga tijela. Tome je prethodio sustavan rad narodnih prvaka na početku XX. st.: osnovano je ukupno 56 zadruga, štedionica, gospodarskih i konzumnih društava, 11 čitaonica, 10 kulturno-prosvjetnih društava, 6 narodnih domova, 3 Družbine škole itd. U tri izborna kotara zapadne Istre s talijanskom većinom Talijanska je liberalna stranka 1907. dobila relativnu većinu u prvom krugu, a pobjedu je postigla tek u drugom izbornom krugu. U tri izborna kotara s hrvatskom i slovenskom većinom, Hrvatsko-slovenska narodna stranka nadmoćnim se izbornim pobjedama u gotovo svim općinama potvrdila kao jedina politička snaga na tom prostoru. Ukupni rezultati pokazali su da je Hrvatsko-slovenska narodna stranka više nego dvostruko jača u odnosu na drugoplasiranu Talijansku liberalnu stranku.

Na gospodarskom polju, pojava lužnjače 1853., nanijela je goleme štete vinogradarstvu, koje je, osim maslinarstva, bilo glavna izvozna grana istarskoga poljodjelstva. Prije se izvozilo oko četiri petine ulja i vina, no godišnja proizvodnja vina s prosječnih 250.000 do 280.000 hl pala je 1858. na 170.000 hl, a 1869. na 85.000 hektolitara. Vinogradarstvo se pomalo oporavljalo pa su 1882. vinogradi pokrivali 16.432 ha obradive površine i davali 183.280 hl vina. Nove probleme donijele su peronospora (1884.) i filoksera (1887.), ali su vinogradi brzo obnovljeni domaćim kapitalom. U obrtničkoj je proizvodnji nedostajalo poduzetničkoga duha (1857. po broju obrtnika i obrtničkih radnika prednjače Rovinj sa 672, Piran s 572 i Kopar s 515, a na začelju su Labin sa 127, Podgrad sa 70 i Buzet sa samo 66 obrtnika i obrtničkih radnika). Malih pomaka bilo je 1860-ih u podizanju suvremenijih pogona za proizvodnju ulja (na otoku Sv. Andrija kraj Poreča i na Cresu). Zbog krize jedrenjaštva brodari iz zapadne Istre kapital prebacuju u trgovinu vinom i u manje industrijske pogone. Razvija se kreditno-špekulantska mreža, koja postupno osvaja selo i dovodi ga u zavisni položaj. Seoski su posjedi u Istri 1880. bili opterećeni dugovima prosječno u visini od 48% njihove vrijednosti. Prema carskim patentima iz 1840-ih i 1850-ih o dugu ezonera (rasteretna operacija u procesu likvidacije kmetstva), bivši kmetovi trebali su isplatiti trećinu ukupnoga duga koji je na njih otpadao do 1875., pokrajinska porezna blagajna svoju trećinu do 1895., dok je trećina koja je otpadala na državni erar prebijena troškovima i pristojbama vezanim za te transakcije. Međutim, dugovanje bivših kmetova nije riješeno ni do početka 1880-ih, kada se njihovo stanje dodatno pogoršalo zbog teškoća u vinogradarstvu. Provedbenim planom za likvidaciju duga prema drž. blagajni iz 1881. utvrđen je plan vraćanja po kotarevima do 1895., ali je 1894. odlukom Pokrajinskoga sabora preostalim dužnicima dug otpisan. Ezonerom su najviše bili pogođeni zaostaliji krajevi unutrašnjosti Istre, gdje su trgovinski i kapitalistički odnosi sporije prodirali, a opterećena seljačka domaćinstva zaostajala i propadala. Veliku prometnu i gospodarsku važnost imala je izgradnja željezničke pruge do Pule (1876.). Iz Venecije su ondje preseljeni glavna ratna luka Habsburške Monarhije (1853.) i arsenal (1856.). Brzim razvitkom Pula je 1890-ih postala najveći istarski grad (36.000 stanovnika, 1900.) i najjače gospodarsko središte. Rasla je i njezina administrativno-politička važnost: Pokrajinski sabor prestao se sazivati u Poreču i sastajao se u Kopru ili u Puli. Godine 1888. list Il Diritto Croato pokrenut je u Puli, a onamo se 1899. iz Trsta preselilo i uredništvo Naše sloge.

Komentari

    Trenutno nema objavljenih komentara.

Ostavi komentar

* Slanjem komentara prihvaćate Pravila obrade Vaših osobnih podataka (e-mail i IP adresa). cancel reply


Literatura

J. Šidak i dr., Povijest hrvatskog naroda g. 1860–1914., Zagreb 1968; Hrvatski narodni preporod u Dalmaciji i Istri (zbornik), Zagreb 1969; I. Beuc, Istarske studije. Osnovni nacionalni problemi istarskih Hrvata i Slovenaca u drugoj polovini XIX i početkom XX stoljeća, Zagreb 1975; M. Gross (urednica), Društveni razvoj u Hrvatskoj (od 16. stoljeća do početka 20. stoljeća), Zagreb 1981; P. Strčić, Na velikoj prekretnici. Prvi hrvatski tabor Istre i kvarnerskih otoka, Pula 1989; P. Dorsi, Il Litorale nel processo di modernizzazione della Monarchia austriaca. Istituzioni ed archivi, Udine 1994; N. Šetić, Istra između tradicionalnog i modernog ili o procesu integracije suvremene hrvatske nacije u Istri, Pazin 1995.