Bernobich (Bernobić, Brnobić), Matteo (Mateo, Mate), zemljoradnik, ribar, antifašist, partizanski borac (Poreč, 25.III.1900. – Prkovići u općini Višnjan, 16.VII.1944.).

Nakon Prvog svjetskog rata pristupio je fašističkoj organizaciji, ali ubrzo ju napušta vidjevši nasilje koje provode njezini pripadnici po selima Poreštine. Prilikom akcije skvadrista, koji pale kuću seljaka, spašava u njoj ostavljeno dijete. Službeno je 1923. izbačen iz porečkog fašija zbog neposluha. Od tada se suprotstavlja fašistima pa je prisiljen napustiti rodni grad te odlazi u Trst. Zaposlio se u brodogradilištu San Marco i postao član Talijanske komunističke partije (Partito Comunista d'Italia, PCI).

Da izbjegne služenje vojnog roka zarazio je oči trahomom. Po partijskom zadatku raznosi direktive i propagandni materijal širom Italije (Rim, Vicenza, Torino) pa sve do Francuske na čijoj je granici uhvaćen 1924. i pritvoren u Đenovi. Zatvaran je i 1926. te 1932., kad završava u zatvoru Milazzo na Siciliji. Sljedeće godine je u tršćanskom zatvoru Coroneo, odakle je prebačen u koparski te mučen kako bi prokazao drugove. Kako nikoga nije odao, odveden je u Rim, u zatvor Mantellate, a Specijalni sud za zaštitu države (Tribunale speciale per la difesa dello Stato) osudio ga je 1934. na osam godina robije.

Njegova sestra uspjela je isposlovati obnovu postupka na prizivnom sudu, koji mu je smanjio kaznu na pet godina. Naknadno je kazna umanjena za još tri godine pa nakon dvije godine napušta zatvor u Modeni. Prema drugom izvoru zatvoren je u Trstu 3.I.1935. zbog širenja komunističke propagande među lučkim radnicima. Specijalni sud ga je osudio 17.III.1936. na četiri godine zatvora, ali je očito naknadno pomilovan jer napušta zatvor u Castelfrancu Emiliji 1.II.1937.

Vraćen je u Poreč sa zabranom da ga napusti. Kao politički sumnjiv svakodnevno se morao javljati karabinjerima, a bio je i pod paskom mjesnih fašista.

Nakon višestrukih pokušaja, njegov prvi dodir s narodnooslobodilačkim pokretom (NOP) zbio se 12.V.1942., kada je sušački omladinac Mario Špiler, po nalogu Komunističke partije Jugoslavije (KPJ), organizirao sastanak s narodnjacima Poreštine. Od tada radi za NOP. Krajem 1942. stupio je u vezu s Božom Kalčićem, novim povjerenikom KPJ. U travnju 1943. osnovao je i vodio prvi porečki narodnooslobodilački odbor (NOO). Partizanima se priključio u kolovozu 1943. prije kapitulacije Italije. Postao je časnik Kotarskog obavještajnog centra Poreč i uspio organizirati više grupa Narodne milicije. Zahvaljujući suradnji s pravnikom i narodnjakom Petrom Burićem uspio je utjecati na biskupa Raffaelea Radossija, gradonačelnika Perassija i druge vodeće osobe kako bi se izbjegao oružani sukob s talijanskim garnizonom i fašistima prilikom ulaska partizana u grad u rujnu 1943.

Za vrijeme jednomjesečne partizanske vlasti radi kao vojni zapovjednik na sređivanju prilika, stvaranju porečkog bataljuna i likvidaciji porečke fašističke organizacije. Tijekom tzv. Rommelove ofenzive 28.X.1943. partizani se povlače iz grada, a Bernobich sa 60 boraca štiti odstupnicu kod mosta na Mirni, nakon čega se povlače u šumu Kontija kod Stancije Bečić (San Servolo). Kasnije se svi, osim Bernobicha, priključuju talijanskom bataljunu „Pino Budicin“.

On ostaje na Poreštini, bavi se obavještajnim radom, organizira dopremu i širenje propagandnog materijala te prati pokrete neprijatelja. Radi lakšeg kretanja često se prerušava, a više je puta preplivao zaljev Peškera, sjeverno od Poreča, kako bi djelovao u samom gradu.

Stradao je zajedno s Gašparom Kalčićem dan nakon sastanka sa suborcima u Taru. U jutro 16.VII.1944., na spavanju u stogu sijena kod Prkovića, probudila ih je njemačka kolona u prolazu. Dali su se u bijeg misleći kako ih opkoljavaju, no tek tada ih je neprijatelji zamijetio. U nastaloj pucnjavi obojica su pogođeni u noge. Kako ne bi živi bili zarobljeni Bernobich si je pucao u glavu, a Kalčić aktivirao ručnu bombu pod grudima. Njihova tijela odvezena su u Poreč i tri dana javno izložena s istočne strane hotela Riviera, gdje je bilo njemačko zapovjedništvo. Ondje im je nakon rata podignut spomenik. Za to je vrijeme trajalo ratno slavlje proglašeno od zapovjednika njemačkog garnizona Fiedlera koji je smatrao da je ubijen Božo Kalčić, Gašparov brat i zapovjednik partizanskih snaga Poreštine. Potom su pokopani na obali uvale Brulo, južno od Poreča. Njihovi posmrtni ostaci preneseni su 16.VII.1945. na porečko groblje.

U Poreču mu je posvećena ulica.