Rismondo, Aldo (Leonardo), radnik, antifašist (Gradac [Graz], 24.XII.1915. – Polari kraj Rovinja, 18.IX.1944.).

Sin Giovannija i Marije Antonije rođ. Benussi.

Rođen je u Štajerskoj jer je obitelj za vrijeme Prvog svjetskog rata evakuirana iz Rovinja. Majku nikada nije upoznao, a oca je izgubio kao tinejdžer te je živio dugi niz godina sa sestrom i nemoćnom tetkom. Najprije je radio kao službenik u rovinjskoj podružnici radničkih zadruga Furlanije i Julijske Venecije, a kasnije se, kao i mnogi mladi ljudi iz Rovinja, pridružio trgovačkoj mornarici. Ploveći po Bliskom i Dalekom istoku upoznao se sa socijalnim nepravdama te prepoznao fašizam kao neprijatelja radničke klase.

Bio je velik ljubitelj čitanja te je time pokušavao steći obrazovanje koje mu je nedostajalo u djetinjstvu. U Trstu, svojoj luci za ukrcaj, došao je u kontakt s brojnim antifašistima, poput piranskog mornara Bortola Petronija, koji je bio jedan od najpoznatijih istarskih vođa Komunističke partije Italije (KPI; Partito Comunista d'Italia, PCI). Otkaz je dobio 1938. jer se nije htio pridružiti Nacionalnoj fašističkoj stranci (Partito Nazionale Fascista, PNF).

Kao nezaposlen obrađivao je česticu nasuprot današnjeg hotela Eden u Rovinju, u vlasništvu svoje tetke, i postao aktivni član PCI-a. Od Pina Budicina preuzeo je vođenje ilegalne knjižnice sa zabranjenim knjigama, poput djela Željezna peta Jacka Londona iz 1908., Mati Maksima Gorkog iz 1906., Komunistički manifest Karla Marxa i Friedricha Engelsa iz 1848. i druge. Knjižnica je neprestano djelovala u kućici u povrtnjaku koji je obrađivao Rismondo, a 1943. je postala i odjel za agitprop (agitaciju i propagandu) rovinjskog okružnog komiteta (OK) Komunističke partije te se bavila distribucijom antifašističkog tiska i literature te prikupljanjem „crvene pomoći“ kako bi se pomoglo obiteljima zatvorenika.

Unatoč pomnom nadzoru, koji su fašisti i policija provodili nad njime, nikada ga nisu uhvatili na djelu. Po izbijanju Drugog svjetskog rata članovi rovinjskog KPI-a su radili na razotkrivanju fašističke imperijalističke propagande tiskanjem i distribucijom plakata, koje su aktivisti i simpatizeri bacali po Rovinju i drugim gradovima.

Mobiliziran je 1941. u Trstu, ali uz pomoć partijske organizacije dobio je izuzeće. Od ljeta 1942. predvodio je rovinjske komuniste, a u proljeće 1943. postao je tajnik rovinjskog KPI-a, vodeće organizacije u Istri do izbijanja ustanka.

Na prvim velikim antifašističkim demonstracijama u Rovinju, na dan kapitulacije Italije 8.IX.1943., predvodio je povorku uz mnoge druge sugrađane. Imao znatan utjecaj u Odboru javnog spasa (OJS; Comitato di salute pubblica, CSP) koji je formiran 10.IX. To je postala prva antifašistička organizacija koja je preuzela javne poslove u zbrci koja je nastala nakon sloma Italije.

OJS je predao 16.IX. vlast nad Rovinjom Revolucionarnom partizanskom odboru (RPO), koji se smatra prvim narodnooslobodilačkim odborom Rovinja. Rismondo je bio član i RPO-a te je u Rovinju i diljem Istre vodio glavne akcije, poput uhićenja najproblematičnijih lokalnih fašista, organiziranja oružane obrane, osnivanja prve talijanske vojne jedinice, besplatne distribucije hrane stanovništvu te opskrbe hranom i duhanom istarskih partizana.

Nakon nacističke okupacije Istre u listopadu 1943., bio je prisiljen pobjeći u Trst jer su ga Nijemci u odsutnosti osudili na smrt i intenzivno ga tražili. No, u Trstu je bio prisiljen stalno se kretati da ne bi bio prepoznat i uhvaćen. Nakon smrti Pina Budicina i Augusta Ferrija, političkog i organizacijskog tajnika OK Komunističke partije Rovinja, tajno se vratio u Rovinj u ožujku 1944. Uključio se u OK stranke, kojim je tada upravljao Giusto Massarotto, a koji je u travnju 1944. prepustio svoje mjesto Rismondu kako bi preuzeo novu ulogu, najprije zapovjednika rovinjske Komande grada, a zatim u novoosnovanom talijanskom bataljunu „Pino Budicin“.

Nakon smrti Alda Negrija (8.V.1944.) imenovan je na njegovo mjesto članom Narodnooslobodilačkog odbora Istre kako bi predstavljao Talijane, te je tako postao najistaknutiji talijanski vođa u cijeloj regiji. Pod njegovim vodstvom, organizacija rovinjskog narodnooslobodilačkog pokreta (NOP) radikalno se transformirala i u gradu i na selu, a sva upravna tijela su premještena „u šumu“.

Postao je glavni arhitekt pripreme i jačanja aparata narodne vlasti, političkih organizacija i drugih tijela NOP-a (policije, sudova, javne uprave i drugih) za preuzimanje vlasti nakon oslobođenja Rovinja.

Bio je sudionik sastanka u Čamparovici (Paradiso) 10.VII.1944. na kojem je osnovana Talijanska unija.

Njemački vojnik ranio ga je na Stanciji Angelini kraj Kokuletovice 17.IX.1944. Dan kasnije, na samrti, vjenčao se sa zaručnicom Ersilijom Bursani, 22-godišnjom učiteljicom iz Rovinja. Vjenčao ih je, uz svjedoke, voditelj Upravno-sudskog odjela Građanskog odbora za narodno oslobođenje Rovinja Silvano Rocco na području Polara. Nekoliko minuta nakon ceremonije vjenčanja Rismondo je preminuo, ali je prije smrti izjavio da je sretan da je dao život za slobodu.

Ministarstvo narodne obrane Jugoslavije je 29.XI.1950. dodijelilo Rismondu Spomenicu za vječnu uspomenu i slavu palih boraca Narodnooslobodilačkog rata.

Na Stanciji Angelini postavljeno je spomen-obilježje, a dio rovinjske rive nosi njegovo ime. U sjećanje na preminulog antifašista u Rovinju je 1946. osnovana građevinska tvrtka Aldo Rismondo. Njoj je početkom 1990-ih turizam postao glavna djelatnost pa je naziv društva promijenjen u Rovinjturist. No, ostala je aktivna tvrtka Aldo Rismondo – inženjering.