Cossetto, Norma, fašistkinja, žrtva partizanskih fojbi (Labinci kraj Kaštelira, 17.V.1920. – Tinjan ili jama kod Šurani, 4. ili 5.X.1943.).

Bila je iz obitelji labinčanskih istaknutih fašista i zemljoposjednika (kupovali su na dražbama kada je prodavana imovina zaduženih poljoprivrednih). Otac Giuseppe bio je načelnik Vižinade, Vladin povjerenik seljačkih štedionica (casse rurali) i načelnik stožera fašističke milicije (60. legione Milizia Volontaria per la Sicurezza Nazionale).

Nakon završene gimnazije u Gorici 1939., studirala je književnost i filozofiju na Sveučilištu u Padovi gdje je bila tajnica sveučilišne grupe fašista (Gruppi Universitari Fascisti). Od 1941. uz studij predavala je u školama u Pazinu, Poreču, Labinu i Splitu, a ljeta 1943. pripremala je diplomski rad na temu Crvene Istre (o boksitu). Bila je aktivna u fašističkim omladinskim organizacijama i pohađala je milansku Školu fašističkog misticizma „Sandro Italico Mussolini“, koja je imala za cilj obučiti buduću vladajuću klasu fašista. Bila je zaručena za poručnika Augusta Alberta Jacobaccija, pripadnika Decime MAS.

Nakon kapitulacije Italije 8.IX.1943., u Istri se dijelom uspostavlja vlast narodnooslobodilačkih odbora jugoslavenskog partizanskog pokreta. Kuća Cossettovih, po svjedočenju Normine sestre Licie, opljačkana je 25.IX., a dan kasnije Normu su odveli u partizansko zapovjedništvo u Višnjan, ali i pustili. Partizani su je, s više drugih stanovnika Labinci i okolnih mjesta, ponovo uhitili 27.IX. i zatvorili u Poreču u bivšu vojarnu Financijske straže (Guardia di Finanza), a nekoliko dana kasnije prebačena je u tinjansku školu. Prema najčešćim navodima, uključujući i obrazloženje posmrtog odlikovanja Talijanske Republike, tamo su je mučili i višestruko silovali te naposljetku, u noći između 4. i 5.X., bacili u jamu kod Šurani, zajedno sa stricem Eugeniom i još 24 drugih uhićenika. Njezin otac poginuo u borbi s partizanima 4.X.1943. te bačen u jamu Tregelica blizini Svete Nedelje.

Nakon njemačke okupacije Istre tijelo strica Giuseppea je pronađeno 16.XI.1943., a 10.XII.1943. izvađeno iz jame tijelo Norme.

Po tvrdnjama Loredane Cossetto, njezin je otac Giuseppe (prvi bratić od Norme) prerezao žice mještanima kojima su bili vezani zglobovi, a kada su njihova unakažena tijela izvučena iz fojbe. Među njima je bila i Norma. Giuseppe je zapisao u „dnevnik“ da je Normino tijelo bilo golo, prekriveno samo potkošuljom koja je bila poderana te nije bilo znakova prostrelne rane, ali je na grudima imala ubodnih rana.

Temeljem sestrinog iskaza pronađeni su njezini (mogući) silovatelji i mučitelji. Nijemci su uhitili njih 16 te ih strijeljali nakon što su noć morali probdjeti uz Normino tijelo koje je potom pokopano na labinčanskom groblju. Njezinim imenom bila je 1944. u Trstu nazvana jedina ženska paravojna fašistička postrojba Talijanske Socijalne Republike (RSI, Repubblica Sociale Italiana).

Norma Cossetto je istarskim ezulima simbol stradanja u partizanskim fojbama, a 2005. talijanski ju je predsjednik Carlo Azeglio Ciampi posmrtno odlikovao Zlatnom medaljom za civilne zasluge (Medaglia d'oro al merito civile), priznanje koje je pohranjeno kod njezinog nećaka Vittorija u Rimu. Sveučilište u Padovi dodijelilo joj je 1949. posmrtno diplomu honoris causa, u nekoliko talijanskih gradova njezinim su imenom nazvane ulice ili ustanove, a u Trstu od 2009. ima spomenik. Ploča posvećena njoj u Đenovi često je vandalizirana, a za ta djela odgovornost je preuzela skupina Genova Antifascista. Rasparava o ulozi Norme u fašističkim organizacijama dovela je do napuštanja sjednice gradskoog vijeća u Đenovi 2025. od vijećnika desnog spektra i upućenih prijetnji djelu vijećnika iz lijevog spektra.

Zajednica Talijana u Labincima namjeravala je 2009. svoj dom nazvati po njoj, ali bilo je oštrih javnih protivljenja iz Saveza antifašističkih boraca Istre (Udruga antifašističkih boraca i antifašista), u kojem su smatrali da je Norma Cossetto „kao aktivni fašist bila odgovorna za mnoge zločine nad Istranima. Stoga ne zaslužuje nikakvu počast, a k tomu njen su otac i ujak bili ratni zločinci“ (citat iz Glasa Istre), pa je ta inicijativa zamrla.

O njenom stradavanju snimljen je film Rosso Istria/Red Land iz 2018., a glumi je Selene Gendini. Naziv filma odnosi se na njen diplomski rad koji se bavio istarskom crvenicom, dok je biciklom istraživala istarske arhive i crkve u potrazi za materijalom. Scenarij filma temelji se na „dnevniku“ koji je napisao Normin bratić Giuseppe na nagovor kćeri Loredane. On je 2016., u dobi od 96 godina, u „dnevnik“ opisivao događaje iz 1943. Snimanje filma započelo je 2015., godinu prije nego je napisan temelj za scenarij.

Giuseppe je umro 2017. u dobi od 97 godina.