Benčić, Emil, likovni umjetnik, keramičar (Zagreb, 12.XII.1930. – Rijeka, 9.V.2011.).

Majka mu je bila Hedviga Ripl, a otac Anđelo Benčić iz Poreča, kamo se obitelj iz Zagreba preselila 1946.

Godine 1949. Emil se vraća u Zagreb, u Školu za primijenjene umjetnosti (danas Škola primijenjenih umjetnosti i dizajna), odjel keramike, gdje je dvije godine učio od kiparice i keramičarke Stelle Skopal.

Sredinom 1950-ih u Poreču volonterski surađuje s Antom Šonjom, tadašnjim direktorom Zavičajnog muzeja Poreštine, prikupljajući po Poreštini etnografski materijal. Na umjetnički put kreće 1957. oblikujući skulpture u drvu, a ubrzo jednu štalu u Špadićima, danas porečkom predgrađu, uređuje u atelje za keramiku.

Školovanje je nastavio u Beogradu gdje je početkom 1960-ih diplomirao socijalno pravo. Usporedno crta i kipari, a 1966. priređuje svoju prvu samostalnu izložbu crteža i skulptura u drvu u Romaničkoj kući u Poreču.

Od 1973. usavršava se u keramici te više mjeseci boravi u Firenci, gdje se specijalizirao u pravljenju ocakline. Sljedeće godine je u Ateljeu keramike (L'Atelier Ceramiche) u mjestu Sesto Fiorentino, nedaleko od Firence, gdje usavršava angobiranje, grecanje i oslikavanje. Ta su usavršavanja rezultirala njegovom prepoznatljivom sivoplavom mat ocaklinom. Prvu inozemnu samostalnu izložbu deokrativne i uporabne keramike imao je u tršćanskom Galeria Tergeste, a potom 1975. i u Zavičajnom muzeju Poreštine.

Od 1976. član je keramičke sekcije Udruženja likovnih umjetnika primijenjene umjetnosti Hrvatske (ULUPUH), a 1978. dobio je prvo priznanje za keramiku – diplomu na VI. međunarodnom bijenalu umjetničke keramike u francuskom Vallaurisu. Bio je i član Udruženja keramičara i umjetničkih ateljea Francuske.

Usavršavanje u keramici nastavio je 1979. u francuskom mjestu Hameau de Viére, gdje u École de raku specijalizira raku, staru japansku tehniku paljenja i glaziranja keramike. Slijedilo je 1981. usavršavanje u modeliranju, ocakljivanju i paljenju porculana u pariškoj American Academy, a iste je godine u Parizu, u galeriji Ikebana, imao i samostalnu izložbu. Potom se u francuskom Sars-Poteriesu od 1986. do 1989. specijalizira u umjetnosti stakla u tamošnjem muzeju i ateljeu stakla (Musée-atelier du verre de Sars-Poteries). Znanja u obradi optičkog stakla (tifany, vitraž) dopunjuje 1991. u Art Glass Centre u nizozemskom Schalkwijku.

Tijekom višedesetljetnoga stvaralaštva imao je više od 60 samostalnih izložbi u zemlji i inozemstvu (Poreč, Beograd, Trst, Pariz, Rijeka, Bourges, Zagreb, Pula, Buzet, Rab, Bruxelles, Utrecht, Opatija, Krk, Brseč, Lukovdol i dr.), sudjelovao je na 20-ak simpozija i kolonija te na više od 70 skupnih izložbi, među kojima su najzančajnija Il Concorso Internazionale Premio Faenza (1985. i 2001.), Hrvatska keramika u Barceloni (1986.), VII trijenale jugoslavenske keramike u Subotici i Beogradu (1989.), Suvremena hrvatska keramika u Zagrebu, Ljubljani i Lisabonu (1995.), Međunarodni festival postmoderne keramike u Varaždinu (2002.) i dr. U Faenzi je izlagao i 2010. u tamošnjem Museo Internazionale delle Ceramiche.

Opus mu obuhvaća skulpture u drvu, uporabnu i dekorativnu fajansu, raku, porculanske skulpture, maske u keramici i kombiniranoj tehnici, skulpturalne oblike u staklu... Među njegovim motivima istaknuto mjesto imaju priobalje, more i podmorje, a i različite figure građanki, manekenki, svirača, „malih ljudi“...

Za svoje je radove dobio niz priznanja, od spomenute diplome u Vallaurisu, preko nagrade kritike na I. svjetskom triennaleu male keramike u Zagrebu 1984., na kojem je sudjelovao i 1987. i 1997., do prve nagrade na piranskom Ex tempore 2001., na kojem je sudjelovao i 2006. i 2007.

U Poreču, na čijem je području živio, stvarao te izlagao u Romaničkoj kući, za svoj je doprinos umjetnosti i kulturi dobio obje gradske nagrade – Sv. Mauro (1993.) i 30. april (1999.).

Bio je samozatajan umjetnik, a Marina Baričević je u posvećenoj mu monografiji zapisala:„Osebujan i privilegiran svojom umjetničkom zaštićenošću od ravnodušnosti vanjskog svijeta Benčić je vlastitom djelu podario svoje osebujno lice, narav i ekspresiju“. Volio je raditi s djecom pa je u više navrata sudjelovao u umjetničkim radionicama SOS Dječjeg sela u Lekeniku, a u koloniji na Škitaci (Skitača) u rakuu podučavao djecu s posebnim potrebama.

Bio je oženjen Gretom Petračić Benčić (Petrinja, 1931. - Pula, 2021.), a njihova kći Lavoslava interdisciplinarna je umjetnica i pedagoginja.