Paić, Kazimir, svećenik (Sv. Ivan od Šterne, 9.I.1911. – Šempeter pri Gorici, 28.IV.1945.).

Za svećenika Porečko-pulske biskupije zaređen je 2.V.1933. Službovao je u Rakotulama, gdje je 1934. dao proširiti župnu crkvu sv. Roka, potom u rodnoj župi sv. Ivana od Šterne.

Nakon pada Italije u rujnu 1943. aktivno je sudjelovao u narodnooslobodilačkom pokretu. Predvodio je skupinu ustanika koji su razoružali talijanske karabinjere u Višnjanu, a sudjelovao je i u pregovorima o predaji garnizona u Poreču.

Morao se skrivati pred nacifašističkim okupatorom Istre. Kad su ga u listopadu 1943. uhitili, prijetili su mu smrću vješanjem. Otpremljen je u pulski zatvor na čekanje transporta u njemački logor. Spasio ga je porečko-pulski biskup Mario Raffaele Radossi, uz uvjet da napusti Istru. Smjestio se u franjevački samostan Campo San Piero kod Padove. Krajem svibnja 1944. napustio je samostan i došao u Trst, gdje je prihvatio službu domobranskoga vojnog kapelana. Kad se nazirao kraj rata, svećenik Zvonimir Brumnić zaklinjao je Paića da napusti domobrane, ali ga nije poslušao.

Krajem travnja 1945. njegova se postrojba počela povlačiti i probijati iz okolice Trsta prema Austriji. Domobrani su se kod Vipave sukobili sa slovenskim partizanima i bili desetkovani. Preživjeli su se podijelili u manje skupine. Skupinu u kojoj je bio Paić slovenski partizani iznenadili su na spavanju kod Šempetra nedaleko od Gorice te su njezine pripadnike razoružali i strijeljali 29.IV.1945.

Pokopan je na groblju u župi Sv. Križ kod Gorice.