Stanger (Štanger, Stangher), Uliks, političar i pravnik (Opatija, 13.VII.1882. – Opatija, 16.X.1973.).

Potječe iz imućne i utjecajne obitelji, otac Antun bio je brodovlasnik, a stric Andrija Stanger nekoliko puta načelnik Voloskog i Opatije. Nakon studija prava u Beču započeo je odvjetničku praksu u Istri. Postao je tajnikom društva Dalmatinski skup i izdavao novine Hrvatsko slovo. Nakon I. svjetskog rata iz Trsta se preselio u Opatiju i intenzivno radio u Političkom društvu Edinost. Bio je jedan od stupova hrvatskoga liberalnog pokreta u Istri, a uz Mirka Vratovića i Antu Ivešu nositelj liberalnih ideja unutar Političkog društva Edinost za Istru te jedan od lidera Hrvatsko-slovenske narodne stranke (HSNS). Godine 1921. pojavio se kao kandidat na listi HSNS-a, odnosno Jugoslavenske narodne stranke. U prvom krugu glasovanja nije uspio dobiti potreban broj glasova, a kad mu je Slovenac Josip Wilfan ustupio glasove koje je on osvojio, stranka je stekla pravo na jednog zastupnika. Do 1924. bio je hrvatski istarski zastupnik u talijanskom parlamentu, u kojem je uz J. Wilfana i Engelberta Besednjaka jednim od najaktivnijih zastupnika u klubu nacionalnih manjina.

Budući da nije ponovo izabran za zastupnika, otišao je u Kraljevinu Jugoslaviju i u Splitu se bavio odvjetništvom. Na početku II. svjetskog rata prišao je antifašističkom pokretu otpora i bio izabran za člana prve hrvatske vlade. Nakon rata vodio je Jadranski institut, danas Zavod za povijesne i društvene znanosti HAZU u Rijeci.