Bolnice, ustanove namijenjene smještaju, liječenju i njezi bolesnika.

Nakon staroga vijeka, u kojemu su postojale različite ustanove za liječenje (asklepiji, ijatreji, veletudinariji i dr.), u srednjem vijeku pojavljuju se hospiciji i hospitali, obično kao karitativne ustanove vjerskih redova, koje su djelovale kao neka vrsta bolnice, nahodišta, ubožnice i svratišta istovremeno. Hospitali su u Istri postojali u Kopru (od 1262.), Puli i Poreču (u XIII. st.) te Rovinju (1475.). Tek na početku ranoga novoga vijeka higijenska i zdravstvena funkcija postupno postaje dijelom javnih službi, pogotovo u borbi protiv epidemija. Iako su na jadranskom priobalju podignuti mnogi lazareti, u Istri su u tu svrhu služila improvizirana izolacijska mjesta, poput otočićȃ ispred rovinjske i porečke luke. U doba kuge na granici između mletačkoga dijela Istre i Istarske knežije podizani su sanitarni kordoni sa stražarnicama (caselli di sanità). Pripadnici černida propuštali su jedino osobe s propusnicama.

Na početku XIX. st. s napretkom medicine osnivaju se suvremene bolničke ustanove: opće bolnice koje su okosnicom bolničke djelatnosti neke zemlje, specijalne bolnice za liječenje određenih bolesti, kliničke bolnice kao ustanove medicinskih fakulteta, vojne, pokretne, stacionarne i dr. Tako je francuska vojska osnovala bolnicu u Vodnjanu 1805. (vojne bolnice), koja je samostalno djelovala do osnutka 1862., a potom je kao filijala pulske Mornaričke bolnice služila za izolaciju oboljelih od zaraznih bolesti. U Vodnjanu je od 1888. također djelovala Zakladna bolnica Cecon. Lječilišna bolnica u Rovinju, osnovana 1886.–88., danas djeluje kao Specijalna bolnica za ortopediju i rehabilitaciju „Martin Horvat“.

Gradske bolnice u Puli do konca XIX. st. Prve su se gradske bolnice općenito razvijale iz hospitala, u kojima se dugo vremena obavljala i medicinska služba. U Puli je mletačka uprava hospitalsku službu, koja se obavljala izvan gradskih zidina blizu izvora zvanog Fons Nymphea (danas Karolina), premjestila unutar zidina pokraj kule Priulane, ugla gradske utvrde, gdje se služba nastavila obavljati više od 400 godina. S vremenom je u Puli utemeljena tzv. Prva gradska bolnica (u Ulici Sergijevaca). Imala je 84 postelje; u prvo je vrijeme njome ravnao župnik, potom je upravu preuzela gradska medicinska služba. Godine 1872. u Puli se pojavila teška epidemija velikih boginja (Variola maior), a kako gradska bolnica nije bila osposobljena za prijam i liječenje mnogobrojnih bolesnika, izgrađena je pokraj Arene baraka s približno 70 postelja za smještaj pacijenata zaraženih velikim boginjama. Na mjestu te barake podignuta je 1875. nova, tzv. Druga gradska bolnica, suvremenija zdravstvena ustanova s više od 150 bolničkih postelja. Uz bolnicu postojala je također Ubožnica (Casa pia di ricovero). Nova je Gradska bolnica u Puli (Ospedale civico) izgrađena 1896. kao paviljonski bolnički kompleks na brdu Sv. Mihovila (oko 400 m od tadanjega središta grada). Iz nje se razvila današnja Opća bolnica Pula.

Stacionarne bolnice civilne su bolnice koje se otvaraju pri domovima zdravlja kao stacionari za lakše bolesnike (prema ocjeni ordinarijusa), za bolesnike koji se pripremaju za premještaj u drugu medicinsku ustanovu te kao rodilišta za rodilje kod kojih se očekuje normalan ili fiziološki porođaj. U Istri su takve bolnice organizirane u Labinu, Raši, Poreču, Rovinju i Umagu. Domovi zdravlja imaju organiziranu mogućnost prijevoza bolesnika kojima je potrebna brza sekundarna ili tercijalna razina medicinske pomoći. U razdoblju nakon Drugog svjetskog rata važnu su ulogu imala tzv. mala rodilišta, u kojima su se obavljali fiziološki porodi uz primalju i liječnika opće medicine, primjerice u Umagu, Poreču, Labinu (na Vinežu, gdje se takvo rodilište održalo najdulje). Proširenjem rada u Službi za zdravstvenu zaštitu žena Medicinskog centra u Puli, osobito nakon izgradnje rodilišta (1979.), opstetricijska se služba zbog zdravstvenih i financijskih razloga ujedinila u Puli. No, mnoge se rodilje iz rubnih dijelova sjeverne Istre ipak koriste uslugama porodništva u Kopru (do 1991.) i Rijeci.

Bolnice u sjeverozapadnoj Istri. Piranski Ospitale dei poveri djelovao je od 1222. U Kopru je 1262. osnovan Ospitale di S. Nazario, kojim je od 1454. upravljala bratovština sv. Antuna opata, a 1320-ih ustanovljen je i Ospitale di S. Marco. U doba mletačke uprave u gradovima sjeverozapadne Istre radili su mnogi liječnici (medico, medico-fisico, chirurgo, medico cerusico i dr.).

Noviji tip bolnica nastaje u XIX. st. U Istri su 1806. djelovala 23 mala špitala, iz kojih su se razvile suvremene bolnice. U doba habsburške uprave područje sjeverozapadne Istre pokrivala je velika i uređena bolnička služba u Trstu te druge ustanove u Kopru, Izoli i Piranu, koje su djelovale i u razdoblju između svjetskih ratova, u vrijeme Kraljevine Italije. Nakon Drugoga svjetskog rata sjeverozapadna je Istra pod jugoslavenskom upravom bila odvojena od zdravstvenih struktura u Trstu. Povjereništvo za zdravstvo Narodnog odbora Kopar željelo je preustrojiti i socijalizirati osnovno zdravstvo i nanovo postaviti, opremiti i ustrojiti bolničku službu sa svim potrebnim odjelima. Odjel za porodništvo (1946.) i dječji odjel (1947.) bili su smješteni u preuređenom traktu napuštenoga servitskoga samostana u Kopru, u koji se već 1810. preselio Ospitale di S. Nazario. Zarazni (1948.) i interni odjel smješteni su u preuređenu građevinu u Piranu (prva namjenski građena bolnica u sjeverozapadnoj Istri 1878.). Kirurška bolnica dobila je 1949. prostor u Izoli u preuređenom i povećanom paviljonu nekadanje odmarališne kolonije Gioventù Italiana del Littorio, gdje je već njemački vojni sanitet 1943. organizirao lazaret za tifusne bolesnike. Zbog preopterećenosti sanatorija za plućne bolesti u Senožečama (utemeljen 1946.), otvoren je 1951. Sanatorij za pljučne bolezni u Ankaranu. Zgradom bolnice u Valdoltri, u kojoj je od 1909. djelovao centar za koštanozglobnu tuberkulozu, koristila se 1943.–45. njemačka vojska, a potom 1947. sanitetska služba IX. korpusa Jugoslavenske narodne armije. Nakon preseljenja u Rovinj (1947.) i Šempeter kraj Gorice (1949.), bolnica je vraćena u Valdoltru, gdje je od 1961. djelovala kao Ortopedska bolnica, a zbog smanjenja tuberkuloznih slučajeva usmjerila se na klasičnu ortopediju. Kao dopuna obalnim bolnicama, u Sežani je 1954. utemeljena Bolnišnica za pljučne bolezni in tuberkulozo. Manja bolnica s 25 postelja otvorena je 1949. u Bujama. Za sve bolnice u Zoni B Slobodnog Teritorija Trsta utemeljena je u Kopru Centralna uprava bolnica (1953.). Bolnički odjeli bili su raspršeni, a mogućnost ujedinjavanja ostvarena je gradnjom (1975.–97.) regionalne bolnice kraj Izole (Splošna bolnišnica Izola).

Stanovništvo općina Milje i Dolina gravitira zdravstvenim ustanovama u Trstu (Ospedale Maggiore i Ospedale di Cattinara).

Slike