Vlašić, Mate, narodnjak, antifašist, zemljoradnik (Nova Vas kod Poreča, 18.II.1886. – Nova Vas kod Poreča, 22.IV.1969.).

Obitelj mu je bila porijeklom iz Boljuna pa su nosili nadimak Bojunci.

Osnovnu školu na talijanskom jeziku pohađao je u rodnome mjestu. Narodnjačke ideale prihvatio je već s 15 godina. Godine 1902., kao maloljetnik, osuđen je na šest mjeseci zatvora, zajedno s još troje drugova, jer je smatran protudržavnim elementom. Tim povodom je istarski zastupnik u bečkom Carevinskom vijeću Vjekoslav Spinčić napao austrijskog premijera Ernesta von Körbera. Zahvaljujući Vlašićevoj upornosti 1907. u Novoj Vasi je Družba sv. Ćirila i Metoda za Istru otvorila hrvatsku školu.

Bio je član odbora Političkog društva za Hrvate i Slovence u Istri od 1909. do njegovog ukidanja početkom Prvog svjetskog rata. Godine 1912., u doba balkanskih ratova, iako pravaških ideja, organizirao je sabirnu akciju za srpski Crveni križ. Mobiliziran je početkom rata, 28.VII.1914., a četiri dana kasnije kao politički sumnjiv srbofil dobiva četveromjesečnu zatvorsku kaznu u Gradcu (Graz). Nakon povratka kući, krajem iste godine, ponovo je zatvoren 21 dan zbog sudjelovanja u demonstracijama protiv sportskog društva Ginnastica Parentina, u kojem su djelovali porečki iredentisti. Tek pušten na slobodu, ponovo je pritvoren na sedam dana, kao sudionik tučnjave s osobama koje su ometale mladenački ples u Novoj Vasi. Te su plesove organizirali učitelji hrvatske škole vezujući ih uz male školske priredbe (igrokazi, recitacije). Tu se pjevalo na tanko i debelo, budnice, koračnice te Lijepu našu domovinu. Tada se to smatralo podrškom neprijateljskoj Srbiji pa su to ometali žandari i iredentisti, svatko iz svojih razloga.

Ulaskom Italije u Prvi svjetski rat 1915., Vlašić je ponovo mobiliziran i poslan na novo bojište. Krajem rata biva zarobljen te se vraća kući 1919. Izabran je u odbor političkog društva Edinost za Hrvate i Slovence u Istri u kojem ostaje do njegovog ukinuća 1929.

U travnju 1921. sudjelovao je na tajnom sastanku u šumu Vidorna kod Baderne (zaselak Matulini) zajedno s još dvadesetak narodnjaka Poreštine, gdje su sa svećenikom Božom Milanovićem raspravljali o predstojećim izborima za talijanski parlament. Odlučili su izaći na izbore sredinom svibnja uz podršku jedinstvenoj hrvatsko-slovenskoj listi.

Kako bi pobijedili na izborima, fašisti nisu birali sredstva. Tako su Vlašića zlostavljali karabinjeri iz Tara pucajući u vreću s krmom koju je nosio na leđima. Preživio je napad ručnim bombama na svoju kuću u travnju 1924., koji je izvelo više osoba, među kojima su bila i dva karabinjera. Kao politički sumnjiv, imao je posebnu osobnu iskaznicu te se morao jednom mjesečno javljati karabinjerima u Poreču. Tijekom državnih praznika i posjeta režimskih dužnosnika pokrajini bivao je pritvaran. Poduzimali su premetačine njegove kuće te plijenili hrvatske knjige i novine. Kada je 1926. poslao kćer na školovanje u Zagreb, dobio je šest mjeseci zatvora, a 1936., kada je slijedi druga kćer, u porečkome zatvoru ostaje 14 mjeseci.

Slijedom toga trebala mu se 1938. konfiscirati imovina i deportirati ga na otok Lipari, ali to nije provedeno jer je bio udovac i hranitelj maloljetne sedmogodišnje kćeri. Ipak, prilikom napada Italije na Jugoslaviju 1941. pritvoren je od 6. do 26.IV. Prve vijesti o partizanima Vlašiću donio je Riječanin Mario Špiler. Čvršću vezu s narodnooslobodilačkim pokretom (NOP) uspostavio je preko Jože Šurana. Nakon sastanka s Ljubom Drndićem u studenom 1942. kod Rakotula te susreta 27.XII. u svojoj kući s Božom Kalčićem, Vlašić je u siječnja 1943. zajedno s još pet narodnjaka osnovao u Novoj Vasi seoski narodnooslobodilački odbor (NOO), kojemu je predsjedao. Na sljedećem sastanku s Kalčićem, u šumici Sanperovici, već je imao organizaciju s 15 ljudi. Zbog sumnje da surađuje s partizanima, dva je puta pritvoren u Puli, ali je pušten zahvaljujući vezama sa svećenicima hrvatskim rodoljubima. U svibnju 1943. u Novoj Vasi osnovan je prvi općinski NOO na Poreštini kojemu je postao tajnikom. Tada je prešao u ilegalu skrivajući se u šumi. Iste je godine, 14.IX., sudjelovao je u oslobađanju Poreča te postaje prvi predsjednik tamošnjeg Kotarskog narodnooslobodilačkog odbora (KNOO).

Nakon „Rommelove ofenzive“ i povlačenja partizana iz Poreča, u prosincu 1943., u selu Filipini ponovo je imenovan na tu dužnost u KNOO-u. Za vrijeme njemačke okupacije opet je u ilegali djelujući kao borac i organizator NOP-a. Nijemci su u zoru 2.II.1944. upali u Novu Vas te strijeljali deset mještana, zapalili Vlašićevu kuću i pucali na gasitelje. Tada su stradale još dvije osobe. S obzirom na to da nije mogao prisustvovati sastancima krajem listopada 1944. smijenjen je s mjesta predsjednika KNOO-a te je u studenom predviđen za člana Plenuma Okružnog NOO-a Poreča. Kada je 29.IV.1945. Poreč oslobođen od nacifašista, Vlašić je imenovan predsjednikom kotarske jedinstvene narodnooslobodilačke fronte (JNOF).

Krajem iste godine optužen je za oportunizam i šovinizam. Ipak je 1946. bio na popisu kotarske delegacije za doček Međusavezničkog povjerenstva za razgraničenje između Italije i Jugoslavije. Godine 1947. protivio se poljoprivrednoj politici na Poreštini u vrijeme proljetne sjetve pa je optužen kao antikomunist.

Kasnije je postao predsjednik Općinskog odbora Nove Vasi. Za svoje zasluge odlikovan je ordenima bratstva i jedinstva te zasluga za narod drugog reda. U Novoj Vasi organizirao je izgradnju kosturnice palim borcima i žrtvama nacifašističkog terora iz Drugog svjetskog rata.

U Poreču mu je posvećena ulica.