Antika, kulturnopovijesno razdoblje grčke i rimske kulture na Sredozemlju i u dijelu središnje Europe između posljednjih stoljeća pr. Kr. i V.–VI. st.

U Istri i na sjevernom Jadranu prvi doticaji željeznodobnih naroda s grčko-rimskom antikom počinju oko V. st. pr. Kr., iako samo mjestimice. Grci u Istri i okolnim krajevima nisu osnivali naseobine (osim Spine i Adrije u delti Pada), ali su plovili sjevernim Jadranom, trgovali s Histrima i Liburnima. Sustavniji dodiri počinju tek s rimskim osvajanjem sjeverne Italije (druga polovica III. st. pr. Kr.), a intenziviraju se od osvojenja Istre (177. pr. Kr.). Najveći je uspon antika dosegnula na prijelazu I. st. pr. Kr. u I. st. (osnutak i jačanje kolonija u Puli, Poreču i Trstu).

Najvažniji su grčki i rimski povjesničari i zemljopisci – izvori za poznavanje istarske antike: Hekatej Milećanin, Pseudoskilak, Strabon Amasejac, Klaudije Ptolemej, Tit Livije, Plinije Stariji, Flavije Kasiodor i Anonim Ravenjanin.

Temeljne su odrednice antike u Istri pojava pisma, politička pripadnost rimskoj državi te golema ostavština u obliku materijalne i duhovne kulture: nastanak gradova kao novih oblika naselja, nov način eksploatacije obradive zemlje (uzgoj maslina i vinove loze), katastarska podjela zemljišta u pravilne čestice (centurijacija). Također veliku važnost ima stvaranje cestovne mreže i sustava luka i lučica, što je omogućilo povećanje proizvodnje i razvitak trgovine, kojom su se proizvedena dobra izvozila iz Istre prema Akvileji i drugim trgovačkim središtima na Jadranu. Okosnica prometa i gospodarstva bila je zapadna obala Istre, kuda je išao glavni jadranski plovni put (Salona – Iader – Pola – Aquileia) i gdje su bili svi važni gradovi i gospodarski centri.

U političkom i upravnom smislu Istra je u antici bila najprije dio provincije Ilirika (do 18.–12. pr. Kr.), a potom italske Desete regije, dok je istočni dio Istre, istočno od rijeke Raše, bio dijelom provincije Dalmacije. Autohtoni Histri postupno su romanizirani, a njihove tradicije (onomastika i teonimija) najdulje su očuvane u središnoj Istri (do III. st.). Na sličan su način i Liburni u istočnoj Istri dugo očuvali vlastiti način života, napose zato što na njihovu području nije bilo kolonija.

Doseljenici u istarske kolonije u I. st. pr. Kr. i I. st. potjecali su uglavnom iz sjeverne Italije, u manjem opsegu iz središnje i južne Italije te iz obližnjih provincija. U Istru je, kao i u druge dijelove Rimskoga Carstva, došao veliki broj robova, a njihovi oslobođeni potomci još su neko vrijeme čuvali orijentalni identitet. Antički identitet Istre tako čine potomci Histra, doseljeni rimski građani i potomci orijentalnih doseljenika iz nižih društvenih slojeva.

S jačanjem kršćanstva antička kultura pretapa se u ranokršćansku, koja ju je i naslijedila poslije V. st. Rano kršćanstvo nastalo je na antičkim temeljima i bliskoistočnim duhovnim izvorima, a u Istri se najprije proširilo u kolonijama (Pola, Parentium i Tergeste), potom u drugim gradićima i na selu.

Antička je kultura Istre, posebice graditeljska baština, od kasnoga srednjeg vijeka postala poznata u cijelome ondašnjem svijetu zbog dobro očuvanih spomenika u Puli (Arena, Slavoluk Sergijevaca, Augustov hram), ali u Istri ima i važnih objekata ranokršćanskog graditeljstva (Eufrazijeva bazilika u Poreču).

Antička umjetnost u Istri. Iako se pretpostavlja da prvi dodiri Histra s antičkom umjetnošću sežu u VI.–V. st. pr. Kr. (skulpture u Nezakciju), početci antičke umjetnosti u Istri prate se od I. st. pr. Kr., kada započinje snažna romanizacija. Umjetnost u Istri pod izravnim je utjecajem opće antičke umjetnosti iz sjeverne Italije, a autohtonih utjecaja gotovo da nema: samo se u tragovima mogu naći u nekim ostvarenjima privatne kultne umjetnosti, i to u središnjoj i istočnoj Istri.

Prvo i najuočljivije ostvarenje službene antičke umjetnosti jest urbanizacija, koja dvama primjerima, u Poreču i Puli, predstavlja koncepcijski različita rješenja – pravilnu mrežu ulica rimskoga tipa u Parentiju te kružnu koncentričnu shemu gradinskoga tipa u Puli. U oba je slučaja glavni trg (forum) na sjecištu prometnih pravaca, a ondje su bili smješteni glavni hramovi, upravne zgrade i drugi javni sadržaji. Urbanistička shema iz ranoantičkog doba poznata je i u Nezakciju, ali nedovoljna istraženost ne dopušta opsežnije zaključke. Drugim antičkim naseljima u Istri urbanistički lik nije poznat (Piquentum, Rotium; Alvona i Flanona u liburnskome dijelu Istre), ali se mahom radi o otvorenoj antičkoj aglomeraciji u podnožju starije gradine, koja je u antičko doba bila više-manje napuštena. Gradovi su u pravilu bili opasani zidinama, s kulama i drugim obrambenim elementima, a gradska vrata činila su osnovnu komunikaciju grada s okolnim prostorom. Poznata su Herkulova vrata i Dvojna vrata te ostatci Zlatnih vrata sa Slavolukom Sergijevaca u Puli.

U arhitekturi antička umjetnost uvodi u Istru sve stečevine koje je već razvila u drugim dijelovima Carstva. Oblici javnih i privatnih zdanja podudaraju se s primjerima iz drugih dijelova Sredozemlja, iako uvijek s određenim specifičnostima koje su diktirale neposredne lokalne okolnosti. Tako je, primjerice, Arena u Puli imala četiri vanjska tornja za sustav stubišta radi lakšega protoka gledatelja.

Kiparstvo, slikarstvo i mozaička umjetnost zastupljene su mnogim primjerima, osobito u Puli. Razvijenost portretne skulpture u rimskoj umjetnosti odražava se u Istri s nekoliko vrijednih anonimnih portreta (Pula, Poreč), ali ima i ulomaka kopija klasičnih grčkih kipova (Brijuni/Brioni, Pula) te mnoštvo nadgrobnih skulptura (puna plastika i reljefi, edikule i sarkofazi). Zidne slike nisu očuvane u velikome opsegu, ali mozaici su mnogobrojni, napose podni, u luksuznim ladanjskim objektima (Valkadena na Velom Brijunu/Brionu) i u gradskim stambenim građevinama, gdje su ukrašavali reprezentativne prostorije (Kažnjavanje Dirke u Puli).