Cuscito, Giuseppe - Pino, arheolog, povjesničar, sveučilišni profesor, političar (Milje, 12.III.1940. – Milje, 16.XII.2024.).

Otac Sebastiano bio je iz Apulije (Gioia del Colle, a u Miljama je služio kao karabinjer), a majka Viola rođ. Vallon iz Milja.

Poslije klasičnog liceja „Dante Alighieri“ u Trstu, na Sveučilištu u Trstu diplomirao je kršćansku arheologiju pod mentorstvom Marija Mirabelle Robertija, koji je od 1935. do 1947. bio direktor pulskog Kraljevskog arheološkog muzeja (Regio Museo Archeologico), prethodnika Arheološkog muzeja Istre.

Akademsku karijeru je počeo kao asistent na predmetu Povijest kršćanstva na Fakultetu za odgojne i obrazovne znanosti (Facoltà di Magistero) tršćanskog Sveučilišta, gdje je zatim kao redoviti profesor od 1995. do 2010. predavao predmet Kršćanska arheologija. Isti je predmet od 2011. predavao na doktorskom studiju. U mnogostrukim organizacijskim preobrazbama tršćanskog Sveučilišta, neko je vrijeme bio i direktor (dekan) Odjela za geografske i povijesne znanosti (Dipartimento di Scienze Geografiche e Storiche). Usporedo s radom na Sveučilištu, predavao je predmete Patrologija i Povijest lokalne crkve na Visokoj školi za religijske znanosti (Istituto Superiore di Scienze Religiose) u Trstu, koja je sastavnica Teološkog fakulteta Triveneta (Facoltà Teologica del Triveneto) sa sjedištem u Padovi. Predavao je i na Međubiskupijskom sjemeništu (Seminario Interdiocesano) u Trstu.

Sudjelovao je i vodio više arheoloških terenskih istraživanja, naročito između 1960. i 1970., u Furlaniji (San Canzian d'Isonzo [Sagansiàn, San Ganzian, Škocjan ob Soči], San Giorgio di Nogaro [Sant Zorç di Noiâr, San Zorz]) i Lombardiji (Castelseprio), ali srž njegovoga istraživačkog nerva oblikovala se oko bogate arheološke, epigrafske i historiografske baštine kršćanstva sjevernog Jadrana, najviše Akvileje i Istre. Pogotovo se to odnosi na rano kršćanstvo i kristijanizaciju, tradicije i kultove ranokršćanskih mučenika, ali i crkvenu arhitekturu i umjetnost Akvileje, Trsta, Poreča i drugih središta ranoga kršćanstva.

Nakon lokalnih izbora 1989. postao je vijećnik u općini Milje kao kandidat kršćanskih demokrata (Democrazia Cristiana), u administraciji načelnika Jacopa Rossinija, prvog načelnika nekomunista u Miljama u poslijeratnom razdoblju. Bio je zadužen za kulturu i socijalnu skrb, počasni inspektor spomenika i član općinske komisije za gradnju i toponimiju. U općini je pokrenuo osnivanje arheološkog muzeja (Civico Museo Archeologico) i obnovljene knjižnice „Edoardo Guglia“. Na izborima 2006. nije dobio dovoljno glasova na listi Insieme per Muggia za ponovni ulazak u općinsko vijeće.

Bio je tajnik Istarskog društva za arheologiju i zavičajnu povijest (Società Istriana di Archeologia e Storia Patria) od 1970. do 2007., a od 2010. do 2021. i predsjednik Društva. Zalagao se za prevladavanje društvene zatvorenosti prema Talijanima koji su ostali u slovenskoj i hrvatskoj Istri pa je pritom imao uspjeha u nekim inicijativama, unatoč otporima s kojima se suočavao u jednom dijelu članstva.

Bio je suradnik raznih instituta, među kojima rovinjskog Centra za povijesna istraživanja (Centro di Ricerche Storiche), piranskog Društva za povijesne i geografske studije (Società di studi storici e geografici – Društvo za zgodovinske in geografske študije), Centra za promicanje i obrazovanje talijanske kulture „Carlo Combi“ iz Kopra te Porečke i pulske biskupije, posebno što se tiče Eufrazijeve bazilike.

Od 2003. do 2019. je bio glavni i odgovorni urednik glasila Društva Atti e Memorie della Società Istriana di Archeologia e Storia Patria, prestižne publikacije koja gotovo bez prekida izlazi od 1884. Od 2007. do 2012. bio je i predsjednik Nacionalne udruge za Akvileju (Associazione Nazionale per Aquileia), nakon čega je postao njezinim počasnim predsjednikom. Bio je osnivač i počasni član Udruge prijatelja Starih Milja (L'Associazione Amici di Muggia Vecchia).

Poslije smrti M. Mirabelle Robertija, osnivača i predsjednika Centra za starine sjevernog Jadrana (Centro di Antichità Altoadriatiche), 2000. je postao predsjednik Centra te glavni i odgovorni urednik časopisa Antichità Altoadriatiche. Do smrti je vodio udrugu, godišnje znanstvene skupove i časopis.

Bio je praktični vjernik, član crkvenih komisija i dopisni član Papinske rimske akademije za arheologiju (Pontificia Accademia Romana di Archeologia), a dodijeljen mu je papinski viteški red svetoga pape Grgura Velikog (Commenda pontificia di San Gregorio Magno Papa).

Popis objavljenih knjiga sadrži 39 bibliografskih jedinica, u rasponu od divulgativnih vodiča o gotičkoj crkvi u Miljama i o katedrali sv. Justa u Trstu pa do historiografskih sinteza, među kojima su sadržajem za Istru važne: Parenzo dalle origini all'età di Giustiniano (Padova 1976.), Cristianesimo antico ad Aquileia e in Istria (Trieste 1977.), Il primo cristianesimo nella „Venetia et Histria“: indagini e ipotesi (Udine 1986.), Martiri cristiani ad Aquileia e in Istria: documenti archeologici e questioni agiografiche (Udine 1992.), Signaculum fidei. L'ambiente cristiano dalle origini nell'Alto Adriatico: aspetti e problemi (Trieste 2009.). Kako je velik dio sjeverne i središnje Istre dugo bio pod jurisdikcijom Tršćanske biskupije, važna je i jedna o Cuscitovih posljednjih monografija: Trieste. Diocesi di frontiera. Storia e storiografia (Trieste 2017.). Autor je više od 400 znanstvenih i stručnih tekstova objavljenih u časopisima i zbornicima.