Demarin, Josip (pseudonim Titus), pedagog, pedagoški pisac, leksikograf, prevoditelj (Medulin, 16.I.1895. – Rijeka, 15.X.1981.).

Učiteljsku školu polazio je u Kastvu, a završio u Arbanasima kraj Zadra. Godine 1913.–15. radio je u Medulinu i Hreljićima, no austrijske su ga vlasti zbog njegova nacionalnog i kulturnog rada među Hrvatima dale zatvoriti u Ljubljani. Potom je upućen na rusku bojišnicu, gdje je 1916. prešao na stranu Rusa, stupio u Crvenu armiju, zatim u Moskvi bio predavačem na tečajevima za zapovjednike vojnih postrojbi.

Vratio se u Istru 1921. i zaposlio u Vodicama na Ćićariji, gdje je, među ostalim, osnovao mješoviti pjevački zbor, ali je zbog fašističkih prijetnji emigrirao 1926. u Jugoslaviju. Na zagrebačkoj Višoj pedagoškoj školi diplomirao je 1930. pedagogiju, psihologiju, hrvatski jezik i književnost te povijest. Predavao je na učiteljskim školama u Mariboru i Zagrebu, a 1941.–65. metodiku na višim pedagoškim školama u Zagrebu i u Splitu.

Od 1913. objavio je više od 200 pedagoških članaka i rasprava te bibliografija i sl. u stručnim i drugim časopisima (Narodnoj prosvjeti, Našoj slogi, Istarskoj riječi, Učiteljskom listu, Napretku, Građanskoj školi, Nastavnom vjesniku i dr., a najviše u Pedagoškom radu, Školskim novinama, Glasu Istre). Sudjelovao je u uređivanju Pedagogijskoga leksikona (Zagreb 1939.), a 10 godina uređivao je pedagoški časopis Napredak, u kojem je pisao ocjene i prikaze pedagoških djela. Objavio je studiju Građa za povijest pedagogije Hrvata, Srba i Slovenaca (Zagreb 1940.), opširan rad iz povijesti školstva Povijest i razvitak viših pedagoških škola u Hrvatskoj (Zagreb 1954.) i iz didaktike Nastava povijesti u osnovnoj školi (Zagreb 1961., prevedeno na slovenski), te Viša pedagoška škola u Zagrebu.

Od 1929. djelovao je u Hrvatskom pedagoško-književnom zboru u Zagrebu (više godina u upravnom odnosno nadzornom odboru), a od 1974. bio je njegovim počasnim članom. Dio njegovih radova, vezan za Istru, prikazuje život i rad značajnih ličnosti iz kulture i politike te zbivanja novije istarske povijesti (npr. o Medulinu u narodnom preporodu, o doprinosu Ćirilometodske družbe narodnom preporodu i dr.).

Dobio je Republičku nagradu za životno djelo »Ivan Filipović« (1969.) i više drugih priznanja. Posmrtni su mu ostatci preneseni na groblje u Medulinu.