Ribarić, Josip, jezikoslovac (Vodice, 11.XII.1880. – Zagreb, 21.VIII.1954.).

Pučku školu pohađao je u rodnom mjestu, školovanje je nastavio u Trstu, a maturirao u sušačkoj gimnaziji. Potom je na Sveučilištu u Beču upisao studij agronomije, ali je 1904. prešao na studij slavistike (prof. Vatroslav Jagić, Milan Rešetar).

U Vodicama je 1904. osnovao prvu pučku knjižnicu Narodnu prosvjetu, a 1907. pjevačko društvo Zelenbor. Od 1911. suplent je za hrvatski, talijanski i njemački jezik na učiteljskoj školi u Kastvu, kamo je došao na poziv njezina ravnatelja Vladimira Nazora, s kojim je posebno surađivao na izradi čitanke za pučke škole u Istri. Od 1912. školskim je nadzornikom za kotar Buje i Poreč, 1914. izabran je za narodnog zastupnika u Istarski sabor u Poreču, koji se zbog rata više nije sastao, a 1915. mobiliziran je u Prvi svjetski rat.

Doktorsku radnju naslovljenu Gruppierung südslavischer Dialekte der Halbinsel Istrien mit einer Darstellung der Mundart von Vodice in Istrien predao je 1916. na bečko sveučilište, ali je, unatoč dobrim ocjenama (prof. M. Rešetar, Vacláv Vondrák), nije obranio. Objavljena je u njegovu hrvatskom prijevodu s naslovom O istarskim dijalektima. Razmještaj južnoslavenskih dijalekata na poluotoku Istri s opisom vodičkoga govora (Pazin 2002., i u Srpskome dijalektološkom zborniku Srpske kraljevske akademije, 9, 1940.). U uvodu prvoga dijela kritički govori o austrougarskim popisima pučanstva prema „jeziku općenja“ te, kao i Rešetar i drugi, sumnja u vjerodostojnost njihovih iskaza o etničkoj pripadnosti istarskog stanovništva. Zatim navodi romanske govore (mletački, istriotski, istrorumunjski) i njihovu rasprostranjenost te nešto opširnije govori o jezičnim značajkama južnoslavenskih dijalekata u Istri, o njihovoj rasprostranjenosti, mjestima, govornicima, prezimenima i dr. U drugom dijelu opsežno opisuje govor Vodica, dodavši uzorke teksta i mali rječnik. Ta je studija (kojom se poslužio među ostalim i Petar Skok u Etimologijskom rječniku) istodobno i vrelo povijesnih i demografskih podatka o Istri s početka XX. st.

Nakon Prvog svjetskog rata sudjelovao je na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1919. u izaslanstvu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca kao ekspert za Istru. Potom je bio profesorom u Mariboru, ravnateljem učiteljskih škola u Kastvu 1929.–38., Petrinji do 1940. i Zagrebu do 1942., kada je zbog „nepodobnosti“ premješten u Sveučilišnu knjižnicu i 1944. umirovljen.

Nakon Drugog svjetskog rata socijalistička mu je vlast uskratila tu mirovinu (zbog navodnoga kvislinškoga djelovanja, koje nikada nije dokazano). Stoga se 1948. odazvao pozivu Bože Milanovića da na sjemenišnoj gimnaziji u Pazinu predaje hrvatski jezik. Vratio se 1950. u Zagreb, gdje je sudjelovao u više projekata Instituta za jezik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (JAZU), među ostalim u izradbi Rječnika JAZU, te nastavio samostalan rad na monografskom opisu perojskoga govora, koji nije stigao dovršiti. Rad je, uz znanstvene članke i studije kasnijih autora, objavljen u knjizi Josip Ribarić. O perojskom govoru. Leksikografski prinosi, koju je priredio Milorad Nikčević (Osijek 2004.).

Još tijekom studija u Beču Ribarić je počeo sakupljati narodne pjesme s područja Ćićarije. Od 1906. do 1908. zabilježio ih je 124, uz imena i mjesta kazivača, a za objavu ih je, nakon više od 80 godina, priredila folkloristica Tanja Perić-Polonijo kao zbirku Narodne pjesme Ćićarije / zapisao Josip Ribarić (Pazin 1992.).

U povodu 120. obljetnice rođenja u buzetskom mu je spomen-parku u rujnu 2000. postavljeno brončano poprsje, rad kipara Vanje Radauša, inače Ribarićevog zeta (supruga mu je bila etnologinja Jelka Ribarić Radauš). Pet godina kasnije odljevak biste postavljen je i u rodnim mu Vodicama.

Slike