Rimskim osvajanjem Istre 177. pr. Kr. nastaju preduvjeti za razvitak cestovne infrastrukture na Poluotoku, ali nije vjerojatno da su Rimljani ceste počeli graditi prije osnivanja kolonija (tj. Trsta, Poreča i Pule) sredinom I. st. pr. Kr.

Ceste su bile glavne kopnene komunikacijske žile za širenje imperija te simbol moći i graditeljskog umijeća Rimskog Carstva. Međutim, one koje su Rimljani izgradili na Istarskom poluotoku bile su samo od lokalnog značaja.

Iz Akvileje kao polazišta za osvajanja prema istoku i sjeveru (Panoniji i Noriku) izgrađena je Flavijevska cesta (Via Flavia), koja je preko Trsta i Poreča vodila do Pule. Odatle je nastavljala Liburnijska cesta (Via Liburnica) prema Nezakciju, pa skelom preko Raškog zaljeva (ili mostom preko Raše) do Labina i Plomina te prelazeći Učku preko Poklona stizala do Tarsatike (današnje Rijeke), gdje se spajala s cestom koja je išla iz Trsta preko Materije, Lipe i Kastva do Tarsatike te dalje prema Dalmaciji.

Flavijevska i Liburnijska cesta ucrtane su u Peutingerov zemljovid (Tabula Peutingeriana), itinerar (cestovnu kartu) iz III. st. čija je kopija sačuvana do danas.

Flavijevska cesta je premošćivala tri rijeke (Rižanu, Dragonju i Mirnu), preko kojih su bili izgrađeni mostovi od kamena, drva ili cigle. Izgrađena je prvenstveno za vojne potrebe i prijenos pošte.

Rimljani su imali i dobra zaprežna vozila, koja su mogla izdržati vožnju takvim cestama na velike udaljenosti. Rimske ceste koristile su se i u srednjem vijeku, no počele su propadati već u njegovim prvim stoljećima jer ih nakon propasti Carstva nitko nije održavao.

*rad nastao u sklopu radionice uređivanja Istrapedije i Kulturistre