Žigmund (Sigismund) Luksemburgovac, hrvatsko-ugarski kralj (Nürnberg, 14/15.II.1368. - Znojmo, Moravska, 9.XII.1437.).

Od 1410. njemački, od 1419. češki kralj i od 1433. car Svetoga Rimskog Carstva. Na hrvatsko-ugarsko prijestolje dolazi ženidbom s Marijom, kćeri Ludovika I. Anžuvinca (okrunjen 1387.).

Napeti odnosi s Venecijom tj. Mletačkom Republikom, koja je nakon kupnje (1409.) Zadra, Novigrada, Vrane i otoka Paga od Ladislava Napuljskoga nastojala ovladati i ostatkom Dalmacije, te proširiti dominij na prostorima Akvilejskog patrijarhata i Istarske markgrofovije, kulminirali su ratom (1411.) u kojem je Žigmund pokušao strategijom Ludovika I. (vojni pohod na samu Veneciju) Mlečane nanovo poraziti. No prodori njegovih zapovjednika (Pippo Scolari, Vladislav Blagajski, Nikola Marczali, Pavao Čupor, Nikola Krčki) redovito su završavali pod zidinama Trevisa, Verone, Padove i Vicenze. Stoga je u prosincu 1412. i sam Žigmund na čelu 3.000 konjanika pristigao u Čedad (Cividale), odakle je s pridruženom vojskom istarskoga markgrofa (akvilejskog patrijarha) Tecka udario na Istru.

Premda mu je u veljači 1413. uspjelo osvojiti Vodnjan i Bale, iz obalnih gradova (Kopar, Izola, Poreč i Pula) nije potisnuo mletačke snage. Na vijest o protuudaru mletačke vojske u Furlaniju, povukao se u Trst, gdje su posredovanjem pape Ivana XXIII. počeli pregovori o miru. No potpisano je samo petogodišnje primirje u Castelletu (17.IV.1413.), a rat je u završnoj fazi (1418.-20.) okončan slavodobitno po Mlečane osvajanjem same Akvileje i posljednjih posjeda istarskog markgrofa (akvilejskog patrijarha) u Istri (Labin, Plomin, Milje) te 1421. predajom Buzeta i Kostela.