Crkva sv. Kancijana kraj groblja u Truškama, gdje je pokopan Milko (Bogomil) Margon, na staroj razglednici

Margon, Milko

Margon, Milko (Bogomil), svećenik (Katinara kod Trsta, 25.II.1913. – Ankaran, 18.VIII.1983.).

Otac Mihael bio je carinik, majka Marija rođ. Barič. Pohađao je Malo sjemenište u Gorici, potom i tamošnju bogosloviju.

Za svećenika je zaređen 28.VI.1936. u Trstu, a početkom rujna iste godine prvu svećeničku službu dobio je u Predloki, odakle je brinuo i o župi Tinjan (kod Kopra). Od početka veljače 1938. bio je župni upravitelj u Dekanima, gdje je iste godine za crkvu nabavio nova zvona s natpisom na slovenskom jeziku u kojem se zazivlju sv. Ćiril i Metod da čuvaju slovenski (slavenski) narod. Koparski fašisti su već sljedećega dana nasilno došli do zvona, ostrugali natpis te novim natpisom na njima, na talijanskom, zazvali Boga da blagoslovi „našu Italiju“ i „našeg Vođu“ (Duce).

Zbog pritiska talijanskih vlasti, Margon je početkom rujna 1939. bio premješten u Suhorje u općini Pivka (tada Šempeter [na Krasu], San Pietro del Carso), gdje je ostao do kraja travnja 1942. Otuda je morao pobjeći jer su ga sumnjičili za suradnju s partizanima, pa je imenovan za kapelana-vikara u tršćanskoj župi sv. Justa, a službovao je i u ordinarijatu Tršćanske biskupije. Ubrzo je imenovan za vojnog kapelana te svećenički djeluje u logoru Cairo Montenotte kraj Savone u Liguriji, potom kratko u biskupijskom zavodu u Esteu kraj Padove.

Prvog dana 1944. postavljen je za upravitelja župe Truške, potom i za njezinog župnika. U Truškama ga je pred uskrsne blagdane 1944. uhitila njemačka vojska, vjerojatno greškom, jer su tražili njegovoga prethodnika Jakoba Marinšeka. Pušten je uz posredovanje tršćanskog biskupa Antonija Santina.

U Truškama je župnikom bio gotovo četiri desetljeća, sve do smrti. Kratko je otamo upravljao i župom Pomjan, pa Marezige, a od 1950. do 1962. bio je i dekanom ondašnjeg Krkavškog dekanata, koji je obuhvaćao Krkavče, Marezige, Koštabonu, Pomjan, Sveti Anton, Šmarje i Truške.

Svoje svećeničko djelovanje u jednom je pismu iz travnja 1982. opisao riječima: „Prije rata nastojao sam svojim djelovanjem čim više zaustaviti potalijančivanje našega naroda. To su radili svi primorski svećenici. U ratu sam se mogao opredijeliti za SS (esesovci, op. ur.) ili NOV (Narodnooslobodilačka vojska, op. ur.). Po svojoj sam savjesti izabrao NOV, a moj se rad sastojao od milosrdnih djela. Hranio sam gladne i skupljao hranu, oblačio gole i poderane svojom odjećom, obuvao bose noge, skupljao lijekove za bolesne i ranjene, spašavao naše ljude iz ruku Nijemaca. Pomagao sam i tješio gdje god sam mogao. Nakon rata nastojao sam se priviknuti na novonastalu situaciju kako bih mogao uspješno vršiti svoje svećeničko poslanje.“

Za svoje je svećeničko i društveno djelovanje dobio više državnih i drugih priznanja i odlikovanja, a njegovo ime nosi kulturno društvo u Marezigama.

Pokopan je u Truškama.

Komentari

    Trenutno nema objavljenih komentara.

Ostavi komentar

* Slanjem komentara prihvaćate Pravila obrade Vaših osobnih podataka (e-mail i IP adresa). cancel reply


Literatura

Lojze Škerl, „Margon Milko (Bogomil)“, Primorski slovenski biografski leksikon, 20, dodatak M-Ž, Gorica 1994., 710; Marija Stanovnik, „Ciril in Metod kot naslednika znamenitih dvojic v mitologiji, besedni umetnosti in zgodovini“, Slavistična revija, 2, 66/2018., 171-188.

Slučajna natuknica

Polesini, de