Opće je uvjerenje o međunacionalno tolerantnom vremenu u doba Austro-Ugarske Monarhije, odnosno da su Talijani živjeli u mirnom suživotu s Hrvatima i Slovencima u Istri. To demantira pobuna iredentista u listopadu i studenome 1894., koja je bila najava onoga što će uslijediti četvrt stoljeća kasnije kada Kraljevina Italija okupira i potom anektira Istru.

Sve je započelo 7.X.1894., kada se na sjednici općinskog vijeća u Piranu raspravljalo o tome da se umiri javnost zbog odluke tamošnjeg kotarskog suda o uklanjanju ploča s talijanskim natpisima i postavljanju dvojezičnih. Prethodno je austrijski ministar pravosuđa naložio otpis starih talijanskih ploča i postavljanje novih, dvojezičnih, te uvođenje dvojezičnih pečata i tiskanica na kotarske sudove. Izuzeti od te odluke bili su sudovi u Bujama, Červinjanu i Gradiški.

Uslijedio je prvi masovan ustanak istarskih iredentista protiv Dvojne Monarhije, ali i protiv istarskih Hrvata i Slovenaca. Izjave koje su tada izgovorene kao da su došle iz usta fašističkih vođa 1920-ih, a iznesene su i jasne pretenzije o odvajanju Istre od Habsburške Monarhije i priključenju Kraljevini Italiji. Izgleda kao da je riječ o 1918., ali ne, bilo je to 1894.

Zbog uvođenja dvojezičnih ploča istarski Talijani su održali brojne prosvjede u Labinu, Malom Lošinju, Poreču... Ipak, u Piranu je bilo najživlje jer se prosvjednike poticalo besplatnim vinom i bakalarom. Gazzetta di Venezia je objavila da su 22.X. majke s djecom u naručju spriječile iskrcaj austro-ugarske vojske na gatu. Rimski Il Messaggero napisao je da su Piranci dočekali vojsku pokličima „Viva l'Italia!“, „Abbasso le armi austriache!“, „Morte ai Croati!“... Prije dolaska vojske oružništvo je prijetilo pucanjem na prosvjednike ako se ne raziđu nakon vandalskog uništavanja centra Pirana. Moralo je štititi Slovence i Talijane koji nisu odobravali prosvjede, ali je unatoč tome bilo ozlijeđenih i ranjenih. Sukobi u Piranu su prestali tako što je vojska poslušala prosvjednike i vratila talijansku ploču. Nakon toga je Piran bio išaran parolama „Non vogliamo tabelle croate!“, „Non vogliamo croati“, „Fora i croati“, „W. l`Italia“...

Dvojezičnu ploču je vratio na sudbenu zgradu izaslanik austrijske Vlade koji je stigao parobrodom 5.XI. Na gatu ga je štitilo oružništvo, a pred sudom je bila vojska. Čim su Piranci saznali za tu vijest pozatvarali su javne prostorije, dućane, krčme i kavane. Na svim kućama izvjesili su crne zastave i ostale znakove žalosti. Lađe u luci spustile su zastave na pola jarbola u znak žalosti. Austrijska vlast nije tolerirala takvo ponašanje te je namjesništvo naložilo načelniku Pirana da oglasi svojim sugrađanima da odmah skinu znakove „poremećenih mozgova“. Piranci su tada odjenuli sebe i svoje konje u crninu, ali i cisternu na trgu. Istog je jutra načelnik Pirana dao ostavku kada je doznao za postavljenu dvojezičnu ploču, ali ju je povukao nekoliko sati kasnije, nakon što je primio ovacije u gradskom poglavarstvu.

Bilo je napeto i u Trstu, gdje je „židovska vlast“ (koja je, prema Našoj slogi, držala većinu u gradskom vijeću) okupila u vijećnici „jednokrvnu braću“, odnosno 40 načelnika i zastupnika iz Istre bliskih iredentističkoj ideji. Mladi istomišljenici su pred zgradom glasno veličali talijansku Istru i Italiju, a ponižavali Slavene uzvicima „Fora i s`ciavi!“, „Abbasso le tabelle s`ciave!“... No, ovog puta se austrijska Vlada pripremila kao da počinje rat. Okupila je čitavo tršćansko redarstvo. Vojska s bajunetama bila je pripravna u tršćanskim vojarnama, dok je u Gorici bio spreman krenuti vlak pun vojnika ako situacija u Trstu eskalira.

U Kopru su Talijani uzvikivali pred kućama Hrvata i Slovenaca „Fora i s`ciavi“, „Fora il partito croato“, „Fora i Croati e Sloveni“. U Vodnjanu su odbijali postaviti dvojezične natpise i ukloniti talijanske. U Balama su na prosvjedima razbili tri odavno postavljene dvojezične ploče na ulazu u mjesto i na vojarni, kao i prozore oružničke postaje, te bacali kamenje na predstavnike općine i na oružnike. Nakon dva dana stigla je vojska da održi red u mjestu, a devet Baljana je odvedeno u rovinjski zatvor. U Rovinju su ugljenom napisali po kućama da ne žele slavenske natpise i neka živi talijanska Istra. Na prosvjedima u Novigradu okupila se velika masa te su sramotili Slavene i slavili susjednu državu Italiju. U Buzetu su „oblatili“ dvojezični natpis na zgradi pošte. U Puli je „tajni redar“ uhitio prolaznika koji je dijelio letke na kojima je pisalo „Evviva l`Istria italiana!“ i „Evviva l`Italia!“. Inače, sud u Puli dobio je dvojezične natpise u travnju, a list Il Diritto Croato (tiskan na talijanskom) dvije godine ranije je tražio da imena ulica budu ispisana i na hrvatskom.

Novine iz 1894. bile su pune članaka o tome, a to je bila i glavna tema rasprava istarskih zastupnika u Beču. Tamo su hrvatski i slovenski zastupnici najavili rušenje austrijske Vlade izlaskom iz koalicije ako se Vlada ne zauzme za prava Hrvata i Slovenaca kojih je bilo 185 tisuća u Istri, dok je Talijana bilo 118 tisuća.

Očekivano, talijanski listovi u Monarhiji branili su stavove svoje nacionalne zajednice i bili su redovno plijenjeni kao i brzojavi jer su bili usmjereni protiv Austro-Ugarske. Novine su objavile da se 1894. ponavlja 1848., kada je izbio Prvi talijanski rat za neovisnost. Posve drugog gledišta bili su hrvatski i slovenski listovi, koji su naglašavali koliko su obespravljeni njihovi sunarodnjaci.

Iz sadašnje perspektive, 2025., iznenađuje kako su događaje u austrijskoj Istri interpretirali listovi iz susjedne Italije. Tamo se društvo podijelilo na one koji podržavaju istarske Talijane i na druge koji su tražili da se osiguraju jednaka prava Hrvatima i Slovencima.

Interese istarskih Talijana branili su mnogi listovi, a najagilniji je bio Fanfulle. Uredništvo lista bilo je vrlo otvoreno u iznošenju svojih stavova te je objavilo kako će na taj način Kraljevina Italija pripojiti Istru i Primorje bez upotrebe topova talijanske vojske. U Rimu su čak i studenti održali skupštinu na kojoj su izrazili potporu istarskim Talijanima.

Što su pisali listovi iz Italije koji su branili Hrvate i Slovence otkrio je zastupnik Vjekoslav Spinčić 14.XII. na Carevinskom vijeću u Beču prilikom glavne rasprave o privremenom proračunu. Tada je pročitao što je objavio milanski Osservatore 29.X., a to je prenio mletački Il Rinnovamento 3.XI. Prenosimo iz Naše sloge njegovo izlaganje bez tipfelera i jezikom današnjeg vremena.

„Ponajprije treba naglasiti da je židovsko-iredentističko novinarstvo pretjerivalo u izvještavanju. Dvojezične su tabele u Austriji nešto normalno i uobičajeno. Ima ih po Galiciji, Češkoj, u Trentinu. Zašto da se u Istri ne uvedu uz talijanske i slavenske. Samo je čudno, zašto je austrijska Vlada s time toliko otezala. Kako mogu takvi napisi škoditi talijanskoj narodnosti? Da se to shvati, uzrok treba tražiti samo u iredentizmu, koji ima svoja ognjišta duž cijeloga Primorja“, prenio je Spinčić u Beču što je pročitao u tiskovinama iz susjedne Italije. Nakon toga su te dvije novine nanovo pisale o događajima u susjednoj monarhiji, ponovno protiv Talijana, a u korist Hrvata i Slovenaca u vezi ploča.

Ostaje nejasno jesu li Hrvati i Slovenci prosvjedovali zbog uklanjanja ploča na njihovom jeziku. U austrijskoj Istri su novine bliske iredentistima pisale o kontraprosvjedima u Rakitovcu, Humu, Skednju... No, Spinčić je u svom izlaganju naveo da je do prosvjeda Slovenaca došlo samo u Trstu 12.XI., kada je pritvoreno pet slovenskih i jedan talijanski demonstrant jer su ispred zgrade magistrata (suda) uzvikivali „Živila Austrija! Živili Slovenci!“. U prosincu je Matko Laginja tražio od ministra pravosuđa oslobađanje dva prosvjednika s tog skupa, Frana Kravosa i Ivana Jajčića.

Ipak, interes medija bio je koncentriran na događaje u Piranu te je zanimljivo kako se tamo okončao problem. Nastavilo se 19.XI. s postavljanjem dvojezičnih oznaka unutar zgrade suda, a svega šest dana nakon toga dolazi do obrata. Vojsku su 25.XI. zamijenila dva žandara koja su trebala čuvati dvojezične ploče. No, upravo je nakon te smjene došlo do ponovnog postavljanja talijanskih ploča. Neki su mediji to pripisali odluci drugostupanjskog suda, a tršćanski Il Piccolo je uklanjanje dvojezičnih ploča pripisao uspjehu pregovora istarskih zastupnika u Beču te naveo da se slično tome dogodilo i u Tržiču. Bila je to kratkotrajna pobjeda iredentista.

Šest godina kasnije (1900.) Pazin dobiva dvojezične poštanske marke, a dvojezični natpisi postavljeni su 1902. duž pruge Trst – Poreč. Oba događaja su ponovno uzburkala talijanske iredentiste, ali ovog puta austrijska Vlada nije dopustila ponavljanje 1894. Među posljednjim dvojezičnim pločama bila je ona postavljena na željezničkoj postaji San Pietro in Selve. Sredinom ožujka 1914. na istoj stanici je osvanula i ploča s natpisom „Sveti Petar u Šumi“.

U doba monarhije hrvatski jezik se polagano širio po sudovima, kotarima, poštama, prometnicama, ali ne i u općinama. Mate Balota je u Puna je Pula objavio kako pulska gradska uprava nije nigdje trpjela hrvatski jezik, ni u administraciji, ni u natpisima, ni na nadgrobnim spomenicima, ni u školama. Pulskim Hrvatima je prvu osnovnu školu na hrvatskom jeziku osigurala 1898. Družba sv. Ćirila i Metoda za Istru.

• 
•