Povijest (Povijest Istre od prapovijesti do 1918. g.)

Povijest, znanost koja proučava prošlost ljudskoga društva tražeći uzroke i zakonitosti povijesnoga razvitka.

Prapovijest. Najstariji trag ljudskoga života (prapovijest) u Istri seže u stariji paleolitik (oko 800000.pr.Kr., nalazi iz Šandalje kraj Pule); iz sr. paleolitika do sada nema otkrivenih nalaza u Istri, ali ih ima iz gornjega paleolitika, tijekom kojega je prevladavala hladna klima (ledeno doba). Čovjek je tada obitavao u pećinama (Romualdova, Vergottinova, Šandalja II), hranio se plodovima iz prirode i mesom životinja koje je lovio. U mezolitiku se usavršio način izrade kamenoga oruđa, a naseljene su i dalje bile pećine (Pupićina, Klanjčeva, Oporovina). Postupno zatopljavanje mijenjalo je način života, te su ljudi počeli pripitomljavati i uzgajati domaće životinje. U neolitiku je započela temeljita promjena načina života, čovjek je izišao iz pećina, počeo je živjeti u otvorenim naseljima s kolibama djelomično ukopanim u zemlju (Verudela, Vela Gromača, Vižula, Pradišel), a poljodjelstvo i stočarstvo postali su glavni način proizvodnje hrane. Kraće eneolitičko razdoblje slabije je poznato, ali naseljenost pećina u to doba znak je nestabilnosti, što se tumači migracijama (doseljavanjem novoga stanovništva). Na prijelazu iz III. u II.tisućljećepr.Kr. Istru i okolne krajeve zahvatile su velike promjene, pojava novih naroda s jačim oružjem izrađenim od bronce. Stanovnici Istre u brončano doba pripadali su indoeur. skupini, a podižu prve gradin. U XI.st.pr.Kr. počinje željezno doba, koje se prepoznaje po prodoru indoeur. Histra, prvoga pov. naroda u Istri, koji je od VII–VI.st.pr.Kr. dokumentiran u pisanim izvorima.

Histri u kasno željezno doba. Histre prvi spominje imenom zemljopisac Hekatej Miletski u VII.st.pr.Kr., a zatim Aristotel, Pseudo-Skilak, Kalimah Kirenjanin, Apolonije Rođanin i dr. Međutim, u pov. kontekstu spominju se krajem IV.st. kao »opasni i po zlu poznati pomorski narod koji se bavi gusarstvom« (zajedno s Liburnima i Ilirima). Kada su Rimljani osvojili cijeli Apeninski poluotok, trebao im je i potpuni nadzor nad Jadranom, a svi koji su mogli ometati slobodnu plovidbu značili su opasnost. Stoga su s Histrima ratovali nekoliko puta (Histarski ratovi). Prvi put su ih napali 221.pr.Kr. (tzv. I. histarski rat), uništili im primorske gradine i pomorske baze, te se povukli (Apijan). Zatim su Rimljani 183–182.pr.Kr. osnovali i izgradili koloniju u Akvileji, koja je trebala biti glavnim osloncem Rimljanima za daljnji prodor prema Istoku, a Histri su im bili prvi cilj. Gradnja kolonije nije prošla bez histarskoga otpora, ali tek nakon njezine izgradnje Histri su se organizirali pod vodstvom Epulon, kojega izvori nazivaju kraljem (iako su Histri tada bili na prijelazu iz rodovskoga društva pa ga je primjerenije smatrati plemenskim vojničkim prvakom). Rat koji je potom 178. i 177.pr.Kr. bjesnio u Istri (tzv. II. histarski rat, podrobno ga je opisao Tit Livije) označio je kraj histarske samostalnosti i podvrgavanje rim. državi nakon opsade Nezakcija, u kojem je stradao Epulon s većinom branitelja, nakon osvajanja Mutile i Faverije. Histri su od tada plaćali porez rim. državi, nisu smjeli nositi oružje ni ploviti na naoružanim lađicama. Rimljani su duž obale postavili niz vojnih postaja kojima su osiguravali slobodnu plovidbu. Istarsko područje bilo je ključno za sigurnost komunikacija na sjev. Jadranu, jer su tuda išli svi plovni putevi između sjev. Italije, Dalmacije, juž. Jadrana, Grčke i dalje prema Istoku. No Histri su prijetili Akvileji, ali 171. su se (zajedno s Japodima i Karnima) žalili Senatu u Rimu da je konzul Kasije Longin poharao i opljačkao područje sjev. Istre. Nedugo nakon osvajanja Istra je pripojena rim. osvojenom području u Dalmaciji, pod imenom Provincia Illyricum. Međutim, nejasna epizoda pohoda konzula Sempronija Tuditana sjev. Istrom 129.pr.Kr. obično se naziva III. histarskim ratom. Nakon toga Histri su u potpunosti priznavali rim. vlast i nikada se više nisu oružjem podizali protiv nje.

Kraj Rimske Republike i početak Carstva. Proces romanizacije, tj. sustavnog doseljavanja Italika, započeo je sred. I.st.pr.Kr., kada je u Cezarovo doba, oko 47–45.pr.Kr., započelo osnivanje kolonija: u Puli (Colonia Pietas Iulia Pola), vjerojatno i u Poreču, dok je ona u Trstu (Colonia Iulia Tergeste) osnovana već oko 52.pr.Kr. Međutim, pravi su uzlet ti gradovi doživjeli tek nakon 27. pr. Kr., kad je August stabilizirao unutrašnju i vanjsku rim. polit. scenu, i kada je dugo mirno doba omogućilo snažnu graditeljsku djelatnost, gosp. blagostanje i razvoj kulture. Panonsko-norička pobuna 15.pr.Kr. uzrokovala je kraću nestabilnost i u Istri (po Kasiju Dionu), a nakon velikoga panonsko-delmatskog ustanka 6–9. u Iliriku, ta je velika provincija podijeljena u dvije (Dalmacija i Panonija), ali je Istra malo prije toga od Ilirika odvojena i pripojena Italiji, tj. Desetoj regiji. Granica je bila na rijeci Raši, tako da je ist. Istra (područje Liburna) bila dijelom provincije Dalmacije. Kolonijama su upravljala dva činovnika (duoviri) i gradsko vijeće (ordo decurionum) s pomoćnim činovnicima (aedili, quaestores i dr.). Pola i Parentium bili su urbanistički uređeni i sa svim potrebnim sadržajima, od čega su ostali sačuvani važni spomenici graditeljstva, osobito u Puli (amfiteatar, Augustov hram, slavoluk Sergijevaca i dr.). Kolonijska područja obuhvaćala su cijelu juž. i zap. Istru, a ta su zemljišta oduzeta starosjediocima. Središnja Istra, Rimljanima manje zanimljiva, ostala je u državnom vlasništvu, a na tom su području živjeli potomci pokorenih Histra, među kojima je romanizacija tekla sporije. Dok je područje sr. Istre ostalo izvan glavnih tokova rim. civilizacije, obalni se pojas koristio za poljop. proizvodnju intenzivnoga tipa, pa je Istra postala poznatom po maslinovu ulju (i vinu), koje se izvozilo u sjev. Italiju, ist. Alpe i Panoniju. U polit. i vojnoj povijesti I.st. i poč. II.st. Istre gotovo nema. Kornelije Tacit na više mjesta opisuje tek dogodovštine senatora i dr. pripadnika visokih staleža koji su u Istri imali veleposjede (što arheologija potvrđuje). Osim toga, Istra i Liburnija, njihovi gradovi, naselja i rijeke, javljaju se u zemljopisnim tekstovima (Plinije, Strabon, Pomponije Mela, Klaudije Ptolemej). Upad germanskih plemena (Markomana, Kvada i dr.) preko dunavske granice sred. II.st. ponovno je uzrokovao strah u istar. gradovima, te su oni popravili bedeme i dr. obrambene konstrukcije. Tada je započela i fortifikacija prijelaza iz Panonije u Italiju preko istočnoalpskih dolina (Claustra Alpium Iuliarum), što je pridonijelo sigurnosti stanovnika Istre. Ali postupno napuštanje Panonije i dr. dunavskih provincija od III.st. dovodilo je u Istru sve više izbjeglica, ponajviše u IV. i V.st., ali i poslije. Krizu su pogoršavale i unutrašnje borbe za vlast i prijestolje među rim. carevima i pretendentima, osobito u drugoj pol. III.st. i u IV. i V.st. U međuvremenu se smanjilo zanimanje za istarsko maslinovo ulje, koje je do tada bilo glavnim izvoznim proizvodom Istre, te se i gospodarstvo moralo prilagoditi novim uvjetima i smanjenoj proizvodnji. Rimska villa rustica, koja je na poč. Carstva bila glavni oblik naselja i gospodarska jedinica u Istri, smanjivala se i često pretvarala u utočište novih stanovnika, dobjeglica pred barbarima.

Kasno rimsko doba. Potkraj III.st. u Istri se javlja i kršćanstvo, a već poč. IV.st. grade se prve crkve (Poreč i Pula najstarija su biskupska središta). Sve to dovodi do izrazitijih promjena u društvenoj strukturi, mijenja se i upravni i polit. ustroj, a gospodarstvo se dijelom vraća na naturalnu razmjenu. Kako je Istra sa sjevera zaštićena lancem Ćićarije, rimske legije u građ. ratovima i mnogobrojni germ. i azijski narodi koji su iz Panonije prelazili u Italiju u IV. i V.st. nisu zalazili u Istru, već su prolazili njezinim sjev. rubom. Tako se sjeverno od Istre odvijaju operacije u ratu Licinija i Maksencija 310., Konstansa i Magnencija 350., zatim prolaz Gota nakon bitke kraj Hadrijanopola 378 (cestom Tarsatica – Aquileia), bitka Teodozija i Eugenija 394 (na Vipavi). Istru su, bez teških posljedica, poharali Vizigoti 401., a zaobišli su ju Atilini Huni 452. Međutim, Rimsko je Carstvo bilo na izdisaju. Istra je postala dijelom države koju je osnovao herulski kralj Odoakar nakon svrgavanja posljednjega cara Zapadnoga Rimskog Carstva (476), ali njega je ubrzo porazio ostrogotski kralj Teodorik (489), koji je u sjev. Italiji, Istri i Dalmaciji uspostavio svoju državu s glavnim gradom u Ravenni. U Istri velikih razaranja nije bilo, već je ona bila neprekidno dobježištem bjegunaca iz drugih krajeva. U tim se stoljećima broj stanovnika povećao migracijskim priljevom, a život se koncentrirao u gradovima (Ruginium, Ursarium, Humagum, Emonia, Sipar i dr.) i na ponovno naseljenim gradinama, na mjestima koja su pružala sigurnost iza čvrstih zidina. Gospodarstvo je još uvijek funkcioniralo na starim temeljima, ali u mnogo manjem opsegu, jer su komunikacije bile ograničene na razmjenu ljudi i dobara između sjev. Italije, Istre i Dalmacije. Neke prijašnje ville postale su utvrđenim naseljima (tzv. Kastrum na Brijunima), a one koje se nisu mogle braniti, napuštene su. Ipak, mnoge su među njima poslije ponovno naseljene i to su današnja sela u juž. i zap. Istri. Na gradinskim temeljima nastali su oko V.st. gotovo svi gradovi na brežuljcima u sr. Istri (Buje, Grožnjan, Oprtalj, Motovun, Pićan, Žminj i dr.). Bizantski car Justinijan u ratu protiv Ostrogota 537. osvojio je Dalmaciju i Liburniju, a 538. Istru, tako da je ona postala dijelom nekadašnjeg Istočnoga Rimskog Carstva, koje je tada bilo na vrhuncu moći. Nakon osvajanja Ravenne 555. taj je grad postao središtem upravnog područja (egzarhata) kojemu je pripadala i Istra, kojoj je na čelu uprave bio magister militum.

LIT.: A. Degrassi, Il confine nord-orientale dell’Italia romana, Bern 1954; R. Chevallier, La romanisation de la Celtique du Po, Rome 1983; M. Šašel Kos, Zgodovinska podoba prostora med Akvilejo, Jadranom in Sirmijem pri Kasiju Dionu in Herodijanu, Ljubljana 1986; M. Zaninović, Marginalije o pučanstvu antičke Istre, Opuscula Archaeologica, 1991, 15; K. Mihovilić, Preistoria dell’Istria dal paleolitico all’eta’ del ferro, Atti della XXIX riunione scientifica, Istituto Italiano di Preistoria e Protostoria, Firenze 1994; V. Vedaldi Jasbez, La Venetia orientale e l’Histria, Le fonti letterarie greche e latine fino alla caduta dell’Impero Romano d’Occidente, Roma 1994; R. F. Rossi, Scritti di storia romana, Trieste 1996; M. Križman, Antička svjedočanstva o Istri, Pula 19972; R. Matijašić, Gospodarstvo antičke Istre, Pula 1998; A. Starac, Istra od Epulona do Dioklecijana (Rimsko vladanje u Histriji, Društveno i pravno uređenje prema literarnoj, natpisnoj i arheološkoj građi), Pula 2002.
R. Matijašić

Rani srednji vijek. Propašću Zapadnorimskog Carstva (476) u Istri se društveni odnosi nisu bitno mijenjali u iduća tri stoljeća, premda je doseljavanjem Slavena i (u manjoj mjeri) Germana došlo do promjena u etničkoj strukturi stanovništva i premda su se smjenjivale vlasti Bizanta (Ravennski egzarhat) i germanskih kraljevstava (Ostrogoti do 538., Bizant do 751., Langobardi do 774. i nanovo Bizant). Na sjevernojadranskom priobalju Slaveni se prvi put spominju sredinom VI.st. za sukoba Langobarda i Bizanta. U savezu su s Avarima potom suzbili Bavarce (596) te su, prema svjedočanstvu (600) pape Grgura I., počeli preko Istre provaljivati u Italiju. Uskoro su i Langobardi sklopili mir s Avarima i u suradnji sa Slavenima nanijeli niz poraza (601–02) bizantskim (municipalnim) vojskama u Istri. No zbog nekontrolirana priljeva slav. doseljenika Langobardi su dogovorili mir s Bizantom i Bavarskom kako bi osigurali ist. granice. Tihom su kolonizacijom Slaveni do sredine VII.st. uspjeli naseliti srednju Istru te postupno doprijeti i do granica gradskih agera na jugu i zapadu poluotoka. To potvrđuju arheol. istraživanja i nastojanja pape Ivana IV. (640–42) da otkupi zarobljenike od Slavena u Istri i Dalmaciji i da pred slav. opasnošću relikvije istar. i dalm. starokršćanskih mučenika skloni u Rim. Slaveni su u Istri bili uklopljeni u bizantski pogranični sustav kad su dočekali Franke.

Franačkim osvojenjem Istre (788) došlo je do sustavnog uvođenja feudalizma, što je osobito pogodilo romansko starosjedilačko stanovništvo i njegov društv. sustav, o čemu svjedoče pritužbe (804) istar. posjednika caru Karlu Velikom (Rižanska skupština). Te pritužbe svjedoče kako su Slaveni kod franačkog vojvode Ivana u Istri uživali poseban status, jer im on nije zemlju samo sporadično dodjeljivao, već ih je i planski kolonizirao na općinske (pretežno neobrađene) zemlje gradova pružajući im u početcima kolonizacije i novčanu pomoć (trogodišnju crkvenu desetinu). Riječ je o Slavenima čak. jezičnog izričaja (Hrvatima), koji su u srednjoj Istri demografskim priljevom u tolikoj mjeri brojem porasli da je postojala potreba njihova širenja i na slobodne zemljišne čestice istar. zapadnog i južnog priobalja. Unutarnjim su se migracijama vjerojatno pridružili i čakavci kvarnerskog priobalja i njegova zaleđa, jer je potkraj VIII. i tijekom IX.st. Istra, kao i ostale hrv. zemlje, bila pod vrhovnom vlašću Franačke (potvrđeno Aachenskim mirom 812), pa je i fluktuacija ljudi bila slobodnija u odnosu na vrijeme potpune emancipacije Hrvatske (poč. X.st.). Razdoblje je franačke vlasti u Istri bilo i vrijeme kada su rasli ugled i moć crkv. i svjetovnih velikaša, koji su sve snažnije utjecali i na upravu gradova.

Razvijeni srednji vijek. Za Istru je važno bilo njezino izdvajanje iz Italskoga Kraljevstva i pripojenje Svetomu Rimskom Carstvu Njemačkoga Naroda, odn. vojvodstvima Bavarskoj (952) i Koruškoj (976), te osnivanje Istarske markgrofovije (pol. XI.st.). Do tada je izvan područja vlasti njem. feudalnih gospodara bila ist. Istra (sjeverno od Raše), koja je pripadala Hrvatskoj. Slabljenju centralne vlasti pridonosili su upravo markgrofovi (Weimar-Orlamünde, Eppenstein, Spanheim, Andechs-Meran), koji su upravu Istre prepuštali svojim namjesnicima. I crkveni su dostojanstvenici vojno štitili svoje posjede i upravljali uz pomoć moćnih plemića (advocatus). Međusobno se sporeći oko granica svojih jurisdikcija i crkv. desetine, biskupi su se oko vlasništva i granica nad pojedinim feudima istovremeno sukobljavali i sa samostanima i sa svjetovnim posjednicima. Premda im je kratkoročno uspijevalo proširiti svoja imanja, s vremenom su ona prelazila u vlasništvo njihovih advokata, a Akvilejskomu patrijarhatu nakon upornih je pokušaja uspjelo nametnuti im ne samo crkvenu jurisdikciju već i vrhovnu vlast. Feudalna je anarhija omogućila prisvajanja i stvaranje privatnih kneštava (njem. Grafschaft, npr. grofova Goričkih, gospode Devinske i dr.) i gospoštija (njem. Herrschaft, npr. Prampergera, Krottendorfera, Waltersteina i dr.), ali i postupno oslobađanje od feudalne vlasti i utjecaja biskupa u gradovima u kojima se gradila komunalna samouprava. No onoliko koliko je slabila kontrola pokrajinskih vlasti nad gradovima, toliko je za njih raslo zanimanje Venecije (Mletačka Republika) kao pom. sile. Početno je savezništvo gradova u njihovu nastojanju da ostvare što širu polit. autonomiju u odnosu na središnju vlast Venecija iskoristila za učvršćivanje svoje vlasti nad njima. Kada su komune počele odbijati zaštitničke usluge Venecije stvarajući po potrebi i međusobne saveze (npr. Pula, Izola i Kopar 1145), Mlečani su ih vojnim intervencijama prisiljavali na poslušnost, namećući im teže uvjete ovisnosti i prisiljavajući ih na nove prisege vjernosti. Za takvih su ratnih pohoda gradovi obično bivali i opljačkani (npr. Pula 1195). Istarskim je markgrofom u takvim prilikama postao (1209) akvilejski patrijarh Volfger. Čitavo je XIII.st. potom obilježeno ratovima s Venecijom za istar. baštinu, nakon kojih su se markgrofovi (patrijarsi), uz godišnju odštetu, mirovnim ugovorima s Mlečanima (1291., 1307) odrekli svojih prava na izgubljene gradove. Propao je i pokušaj da se kontrola nad Pulom zadrži oslanjanjem na njezinu najmoćniju obitelj (Castropola). Veneciji je uspjelo 1331. protjerati Castropole te preuzimanjem Pule ostvariti nadzor i nad juž. Istrom. Kopar je bio posljednji grad koji se pokušao (1348) osloboditi mlet. vlasti. Gubitci su tih dviju najmoćnijih istar. komuna bili presudnim događajima za cjelovitost Istarske markgrofovije. Zapadno-istarska je obala trajno ušla u sastav mlet. imperija.

U razvijenom srednjovjekovlju Hrvati su bili organizirani u teritorijalne zajednice kojima su na čelu stajali birani župan, podžupan i satnik te po nekoliko sudaca ili članova vijeća, ovisno o veličini zajednice. Vijesti o županijskoj organizaciji u Istri potječu već s kraja XII.st. (npr. prilikom sklapanja sporazuma 1199. između Barbana i Pule spominje se i župan Dražica iz Gračišća). U idućim stoljećima dokumenti svjedoče nazočnost župana ne samo u unutrašnjosti nego i na čelu komunalnih zajednica na ist. obali Istre (npr. Labina). Nije ih bilo jedino u gradskim zajednicama antičkoga naslijeđa na zap. obali. Feudalni društveni ustroj dovršen je tek nakon konačnog rješenja granice prema Hrvatskom Kraljevstvu. Kada je markgrofovima iz kuće Weimar-Orlamünde uspjelo granicu s Raše pomaknuti na Rječinu (potkraj XI.st.), utvrde na ist. obroncima Učke (Plomin, Lovran, Veprinac, Kastav, Žejane, Mune itd.) preuzele su graničarsku ulogu, koju su do tada imale tvrđave srednje Istre. Time se promijenio i položaj povlaštenih slojeva stanovništva tog dijela Istre pa su oni do XIV.st. na novim vlastelinstvima Schwarzenburga, Goričkih i Devinaca dospjeli u stanje različitih oblika feudalne podložnosti. Gradsko je stanovništvo zap. priobalja već u X.st. bilo prisiljeno prihvaćati istaknute službenike svjetovnih i crkv. vlasti u svoje redove. Miješanjem tih pridošlica s uglednim gradskim obiteljima stvarao se sloj prvaka (maiores) iz kojeg su se birali namjesnik (locopositus), zaštitnik puka (advocatus populi) i prisjednici (scabini) grada s različitim upravnim, vojnim i sudbenim ovlastima. Taj sustav uprave autohtonom gradskom stanovništvu nije bio novost, jer se u velikoj mjeri oslanjao na tradicije rim. i biz. municipalnog ustroja. Već sredinom XI.st. nestale su funkcije prisjednika pa su se umjesto njih pojavili suci (iudices), a potom i kaštelani kao autonomni gradski službenici. Gradske su se vlasti od početka XII.st. u značenju autonomne općine sve češće umjesto pojmom civitas koristile nazivom communa. Kada bi im uspjelo u većoj mjeri osloboditi se neposredne vlasti biskupa ili grofova, birali bi upravne i sudbene konzule (consules communis i consules de placitis ili pro iustitiis), koje su tijekom druge pol. XII.st. zamijenili novi činovnici – podestati. Njih su građani u pravilu birali među strancima, a služba im je trajala točno određeno vrijeme, čime se nastojalo osigurati nepristranog upravitelja sa širokim upravnim i sudbenim ovlastima. Kako su Mlečani preuzeli kontrolu nad kojom komunom, tako su joj nametali i obvezu biranja podestata među patricijima Venecije. No njih su ipak nadzirali suci i savjetnici komuna bez čijih privola podestati nisu mogli donositi važnije odluke. To je tijelo na poč. XIII.st. preraslo u Malo ili Povjerljivo vijeće (consilium credentie), a uz njega je po potrebi sazivano i Veliko ili Pučko vijeće (consilium maius) komune. Jednostavna se ranosrednjovj. društv. diferencijacija gradskoga puka (cives maiores i cives minores) s vremenom razvila u općepoznati tip komunalnog društva.

Kasni srednji vijek. Bez obzira na poraz koji je Venecija 1358. doživjela u ratu s hrvatsko-ugarskim kraljem Ludovikom I. Anžuvincem, mlet. je dominij u Istri ostao netaknut. No već je u sljedećem velikom ratu (1378–81), u kojem su Genovi saveznicima bili istar. markgrofovi i kralj Ludovik I., mlet. Istra jako stradala. Nakon tog rata Venecija je vješto iskoristila borbe za hrv.-ug. prijestolje kako bi opet ostvarila kontrolu nad ist. obalom Jadrana. Kupovinama, nizom manjih vojnih akcija (1394–1418) te pobjedonosnim ratovima (1410–11. i 1420–21) protiv kralja Sigismunda Luksemburgovca i istar. markgrofova (patrijarha) zadobila je strateški važne utvrde i gradove u sjev. i ist. dijelu Istre (Rašpor, Milje, Buzet, Kaštel, Labin, Plomin i dr.) te gotovo u cijelosti obnovila vlast nad Dalmacijom kakvu je imala prije Zadarskog mira (1358). Markgrof Ludovik Scarampo Mezzarota konačno se odrekao (1445) svoje istar. državine i izgubljenih teritorija Akvilejske crkve u korist Mletačke Republike uz godišnju odštetu od 5000 dukata, čime je dužd nominalno postao istar. markgrofom. Napetosti između vlasnika (od 1374. Goričke, a od 1466. Wallseeovce naslijedili su Habsburgovci) ostataka austr. Istre (Istarska i Pazinska knežija) i Mlečana dosegnule su vrhunac tek za nasljednika cara Fridrika III., Maksimilijana Habsburškoga. Tada je između Cambraiske lige i Venecije (1508–23) izbio rat iz kojega je Venecija nanovo izašla kao pobjednica i s novim teritorijalnim dobitcima u Istri (gospoštije Rakalj/Barban, Momjan, Završje i Račice). U obama su tim ratovima, kao i u Uskočkom ratu (1615–18), hrv. vladari i njem. carevi nastojali strategijom Ludovika I. Anžuvinca (vojnim prodorom do same Venecije) uništiti Mletačku Republiku, pa su se stoga i vojne operacije velikim dijelom odvijale na istar. području. Posljedice su tih ratova u gosp. i demografskom smislu za Istru bile katastrofalne, pa ne čude nastojanja obiju strana da opustošena zemljišta napuče novim stanovništvom.

Uz ratna razaranja gradova i sela remetilački su čimbenici u demografskom smislu bile i epidemije kuge (u XIV.st. 12, u XV.st. 14, a u XVI.st. 16 puta), potom od kraja XV.st. i endemične malarije u dijelovima gradova na zap. obali (Pula, Poreč, Novigrad, Piran) te prirodne nepogode (oštre i duge zime, tuča i snažne ljetne oluje) koje su potkraj XV. i tijekom XVI.st. izazivale nerodice i godine gladi. Austr. i mlet. vlasti stoga su tijekom XV. i XVI.st. ustrajno provodile kolonizaciju opustjelih dijelova Istre stanovništvom koje je mahom dolazilo s prostora koji su trpjeli osmanski vojni pritisak (u najvećem broju iz Hrvatske, Dalmacije, Hercegovine i Bosne, te u manjoj mjeri iz Crne Gore, Albanije i mlet. stečevina na području propaloga Bizanta – npr. Nauplije, Malvazije i Cipra) ili omanjim skupinama i pojedincima s prostora Italije (Veneta i Furlanije) i austr. zemalja (Karnije i Kranjske). Kao što su mlet. vlasti privlačile doseljenike davanjem povlastica, tako su ih i austr. nadvojvode mamili povlasticama oslobađanja od feudalnih davanja na određeni rok.

Mlečani nisu mijenjali naslijeđene upravne sustave, koji su se na njihovu području Istre dijelili na gradove s višim stupnjem municipalnog uređenja, mjesta gradskog tipa (kašteli i terre) s ograničenim autonomijama, sela (ville) s djelomično očuvanom starohrvatskom samoupravom te feudalne posjede. Jedinstvo vojne vlasti ostvareno je u funkciji načelnika Kopra kao zapovjednika gradskih posjeda i posebno imenovanih kapetana s vojnim ovlastima nad seoskim područjem (paisenaticus) sa sjedištima u Sv. Lovreču (za područje do rijeke Mirne) i Grožnjanu (za područje između Mirne i Kopra). Obje su kapetanije ukinute i ujedinjene nakon što se Venecija domogla utvrde Rašpor (1394). U ratu s Austrijom Rašpor je porušen (1513), pa je rašporski kapetan premješten u Buzet. Ni austr. dio Istre nije imao jedinstvenu upravu, već se sastojao od niza vlastelinstava (Pazinska knežija, gospoštija Lupoglav, Kožljak, Kršan, Grdoselo i Paz, te pavlinski samostanski posjed Sv. Petar u Šumi te posjed biskupa u Pićnu) i manjih nadarbina. Neposrednu su civilno-vojnu upravu nad tim dijelom Istre Habsburgovci povjeravali posebno imenovanom kapetanu, koji je prije i nakon cara Fridrika III. u pravilu bio i zakupnim vlasnikom Pazinske knežije. Kako su takvi kapetani/vlasnici zahtijevali ubiranje dodatnih nameta, izazivali su negodovanja, ali i otvorene pobune (1409. i 1571) svojih podložnika (seljačke bune).

LIT.: B. Benussi, L’Istria nei suoi due millenni di storia, Trieste 1924; D. Gruber, Povijest Istre, Zagreb 1924; C. De Franceschi, Storia documentata della Contea di Pisino, AMSI, 1963, 10–12; P. Štih, Goriški grofje ter njihovi ministeriali in militi v Istri in na Kranjskem, Ljubljana 1994; D. Darovec, Pregled istarske povijesti, Pula 1996.
I. Jurković

Mletačka i austrijska Istra u XVI. st. Mletačko-austr. sukobi u prvoj pol. XVI.st., tijekom Rata Cambraiske lige, opustošili su polja, oštetili mnoge gradove te imali teške polit., gospodarske i demografske posljedice. Tijekom rata, 1510. osvojena je i razorena utvrda Rašpor na Buzetskom krasu, sjedište rašporskoga kapetana. Početkom XVI.st. nastavljaju se osmanlijski prodori u sjev. dijelove poluotoka (npr. 1501. i 1511). Praćeni pljačkom, upadi su negativno djelovali na stanje u mlet. dijelu Istre. Pol. XVI.st. javljaju se luteranske ideje (M. Vlačić Ilirik, B. Lupetina, P. P. Vergerio ml., Stipan Konzul Istrijan). Mlet. je posjed u više navrata bio pogođen epidemijama. Epidemije kuge, zabilježene još od rim. doba, dovodile su do velike smrtnosti, a time i do zapuštanja obradivih površina. Epidemije malarije bile su česte, a pogodovale su im močvare nastale na neobrađenim površinama.

Kolonizacija Istre bila je trajan proces. U prvoj pol. XVI.st. hrv. su obitelji naselile okolicu Grožnjana, Tar, Barban, Muntrilj, Sv. Ivan od Šterne, Sv. Lovreč Pazenatički, Buje, Umag i Pulu, te utemeljile Novu Vas i Rovinjsko Selo. Najvažnija kolonizacijska struja u XVI.st. vezana je za dolazak seljaka iz okolice Bologne na područje Puljštine (1560–67). To je naseljavanje provedeno u okviru djelovanja providura za neobrađena dobra (Provveditori sopra i beni inculti), upravnog organa što ga je osnovao 1566. senat za rad na bonifikacijama i obrađivanju zapuštenoga zemljišta na području Mletačke Republike. Puljština (nikada ne i cijela mlet. Istra) u njegovu je nadležnost dospjela slučajno, na temelju posebne zamolbe zagovornika bolonjske kolonizacije (Z. A. Dell’Oca). Njihovi zastupnici trebali su doći na Puljštinu i pripremiti dolazak, a bolonjski su poduzetnici obećali o vlastitom trošku doseliti 124 seljačke obitelji, meliorirati zemljište, popraviti stare i iskopati nove bunare, te uvesti u Istru do tada nepoznate agrotehničke mjere. I senat, i providuri za neobrađena zemljišta, i vijeće puljskih nobila odobrili su većinu zahtjeva bolonjskih poduzetnika. Prema sastavljenom izvješću, stručnjaci su izmjerili oko 4005 ha obrađenog (7,16%) i 51472 ha (92,84%) neobrađenog zemljišta. Međutim, Puljani su se suprotstavili doseljavanju Bolonjaca pa je plan doživio neuspjeh, iako je to najbolje dokumentirana epizoda kolonizacije, iz koje se vidi s kakvim su se teškoćama susretale doseljeničke skupine u Istri. Nakon neuspjelih pokušaja naseljavanja Malvazijaca, Nauplijaca i Ciprana, uslijedilo je nekoliko kolonizacijskih valova iz Dalmacije. U sklopu njih je 1585. utemeljena Premantura, najjužnija istar. ruralna aglomeracija, koja je najveći mlet. kolonizacijski uspjeh.

Tijekom rata Cambraiske lige Pazinska knežija pretrpjela je velika razaranja, a 1510–11. zahvatila ju je epidemija kuge. God. 1532. za 26000 rajnskih fiorina prodana je feudalnoj obitelji Mosconi, koja je dobila civilnu i kaznenu jurisdikciju nad podložnicima te patronat nad crkvama i pripadajućim im povlasticama. Poticala je naseljavanje hrv. stanovništva, ugl. prebjega iz Dalmacije i zap. Bosne. Kao odgovor na povećani feudalni pritisak, 1570. izbila je seljačka buna u kojoj je sudjelovalo oko 2000 podložnika. Prema gl. urbaru iz 1498., koji je na snazi ostao sve do 1578., seljaci su davali desetinu žita, vina, janjaca, a za blagdane i posebna novčana i naturalna podavanja. Neke su daće općine davale prema svojim mogućnostima (gospodarski i demografski najjača bila je općina Gračišće, znatno vitalnija i od Pazina). Najveći su se posjedi nalazili u središtu Knežije (oko Pazina, Lindara i Gračišća), a najmanji nešto sjevernije (oko Zamaska, Butonige, Vranje i Bresta). Obradive su površine bile neravnomjerno raspoređene i ugl. su se nalazile u rukama malobrojnih plemićkih obitelji koje su zapuštale njihovo obrađivanje. Kada je 1596. nadvojvoda Ferdinand objavio izmjene urbara, novčane i naturalne daće povećale su se za 15% do 25%. Seljaci i župani ustali su protiv toga, a borba se nastavila u XVII.st. Sukobi su izbijali i duž mletačko-austr. granice, najčešće zbog nepodijeljenoga zemljišta (diferencije). Reformatorske ideje (reformacija) u Pazinskoj knežiji nisu naišle na odjek kakav su imale u mlet. Istri. Habsburška Monarhija bila je jedan od najjačih čuvara katoličke vjere u Europi pa je nadvojvodina vlast nastojala spriječiti širenje novoga vjerskog nauka. Ipak, bilo je svećenika iz Pazina, Gračišća i nekih drugih naselja u Knežiji koji su se 1563. dogovorili s buzetskim svećenikom S. Konzulom Istrijanom o prevođenju Biblije na hrvatski jezik.

Mletačka i austrijska Istra u XVII. i XVIII. st. Potkraj XVI.st. uskoci su počeli napadati i pljačkati istar. gradove, a sve učestaliji napadi doveli su do izbijanja pravog ratnog sukoba (Uskočki rat, 1615–18). Senat je u Istru 1629. poslao rašporskoga kapetana i voj. inženjera grofa Marcantonija Poianu, a zatim je za utvrđivanje Pule angažirao franc. inženjera A. De Villea. Iz Venecije se preko brodova proširila najjača kužna epidemija u istar. povijesti (1629–33). Često su se donosile uredbe o melioraciji pojedinih zemljišta, reguliranju vodenih tokova, čišćenju cisterni, fontana i gradskih ulica. Među najuspjelije pothvate čišćenja zapadnoistar. gradova ubraja se onaj rašporskoga kapetana Andree Contarinija (1623–25), koji je predlagao da se u hladnije godišnje doba očiste Pula, Novigrad i Poreč. Oni su uređeni, ali učinak nije bio dugotrajan. Značajni su i planovi oko melioracijskih radova u porečkoj i rovinjskoj luci (1680–81). Za uprave mlet. obitelji Flangini, koja je austr. posjed u Istri kupila za 350000 forinti, 1653. došlo je do sukoba seljaka Pićanštine s ubiračima zaostalih poreza koje su seljaci dugovali prijašnjoj upravi. Kada su upravitelji nasilno htjeli naplatiti porez, 3000 okupljenih seljaka tomu se žestoko usprotivilo. Onodobno je istar. društvo obilježeno pojavom razbojništva, koje je najbolje proučeno na području Poreštine, ali ga je bilo i u drugim dijelovima poluotoka. Treba ga povezati sa siromaštvom u kojem se Istra tada nalazila, jer je život na društvenom rubu najčešće vodio u razbojništvo. U Istru su tijekom XVII.st. i dalje dolazili doseljenici iz hrv. krajeva, Dalmacije i s otoka, također i pridošlice iz Furlanije (najviše iz Karnije), Veneta i Marka. Na lokalitetu Sv. Martin, nedaleko starog Nezakcija, osnovali su 1647. Valturu. Postojale su dvije etničke migracijske struje – hrvatska i talijanska – dok su naseljavanja ostalih etn. skupina (npr. Crnogoraca koji su 1657. naselili opustjelo katoličko selo Peroj) bila malobrojna i nisu utjecala na etn. strukturu Istre. Svi su gradovi, osim Rovinja, XVI–XVIII.st. gubili stanovništvo. Krizom je najteže bila pogođena Pula, koju tadašnji izvori nazivaju gradom-mrtvacem (città cadavero) i u kojoj je odnos između broja rođenih i broja umrlih bio toliko nepovoljan da bi potpuno prestala postojati da nije bilo neprekidnog useljavanja novoga stanovništva. Karakteristična epizoda organizirane kolonizacije Puljštine bilo je naseljavanje hajduka 1671–75. Pravnu vrijednost njihovih zahtjeva, sastavljenih u posebnom podnesku (tzv. Barbarovi kapituli) nakon obilaženja Istre, zanijekao je odmah na poč. pregovora rašporski kapetan Lunardo Marcello, koji ih je smatrao opasnima, a tražene ustupke neprihvatljivima za interese države. U Pulu je tada ipak došlo 630 hajduka koje je mlet. vlast nastojala prisiliti da sami počnu proizvoditi sredstva za život. No, kada se u ljeto 1671. širila epidemija groznice, hajduci su počeli napuštati grad i vraćati se u staru postojbinu. Sukobi sa starosjediocima, koji su branili zemlju od koje su živjeli i suprotstavljali se njezinu oduzimanju, još su se više razbuktali, a temeljili su se na razlikama u načinu života i temperamenta, bahatu ponašanju hajduka i njihovu pogrješnom uvjerenju da im kapituli osiguravaju povlašteni položaj. Hajduci su po običajima, vjeri, međusobnim odnosima i sklonosti nasilju bili vrlo različiti od žitelja Puljštine. Bili su strano tijelo u društvenom i gospodarskom sustavu tadašnje Iste. Vijesti o njima 1676. potpuno nestaju. Kolonizacijama je hrv. etnički element u Istri postao dominantan i u onim područjima u kojima je do tada bio u manjini. Etničke promjene koje su ga ojačale najnaglašenije su bile u Puli. Mnogobrojni negativni čimbenici, trajno nazočni na istar. području, onemogućavali su populacijsku revitalizaciju pokrajine (1741. mlet. dio imao je oko 70000 st.). Gosp. zamah otežavalo je postupno gubljenje položaja Venecije kao pom. i trgovačke velesile na Sredozemlju zbog čega su i mlet. luke na istar. obali postale beznačajne.

LIT.: G. Cervani, E. De Franceschi, Fattori di spopolamento nell’Istria veneta nei secoli XVI–XVIII, ACRS, 1973, 4; M. Bertoša, Pisma i poruke istarskih rektora, sv. I: Od 1607. do 1616., Monumenta Spectantia Historiam Slavorum Meridionalium, 1979, 52; isti, Društvene strukture u Istri XVI–XVIII stoljeća, u: Društveni razvoj u Hrvatskoj (od 16. stoljeća do početka 20. stoljeća), Zagreb 1981; isti, Zlikovci i prognanici. Socijalno razbojništvo u Istri u XVII. i XVIII. stoljeću, Pula 1989; isti, Migrazioni e mutamenti sociali nell’Istria veneta (secoli XV–XVII), u: Lo spazio alpino: area di civiltà, regione cerniera, Europa Mediterranea. Quaderni 5, Napoli 1991; isti, Istra: Doba Venecije (XVI.–XVIII. stoljeće), Pula 1995; E. Ivetic, Oltremare. L’Istria nell’ultimo dominio veneto, Venezia 2000; S. Bertoša, Život i smrt u Puli. Starosjeditelji i doseljenici od XVII. do XIX. stoljeća, Pazin 2002.
S. Bertoša

Od pada Mletačke Republike do sredine XIX.st. Iz akta Leobenskoga preliminarnoga mira (18.IV.1797) vidljivo je da je Napoleon raspolagao mletačkim teritorijem, a 1.V. objavio je rat Mletačkoj Republici. Dužd i mlet. aristokracija, odnosno Veliko vijeće, odrekli su se 12.V. vlasti u korist građanstva, a Francuzi su zaposjeli Veneciju pod izgovorom da štite tek uspostavljeni Privremeni demokratski municipalitet. To se tijelo 16.V. manifestom obratilo Istri, Dalmaciji i ostalim pokrajinama kako bi ih pozvalo na zbacivanje starih oligarhija s vlasti, priznavanje novouspostavljene uprave, nastavak državnoga zajedništva s Venecijom te na izbor svojih poslanika u Municipalitet. Oko sred. svibnja mletačkom se Istrom pronio glas o ulasku franc. jedinica u Veneciju. Nova pučka elita u istarskim urbanim središtima iskoristila je priliku te razvlastila gradska vijeća i proglasila mjesne municipalitete. Premda su se odazvali na poziv iz Venecije, njihov juridički položaj i odnos s municipalitetom u Veneciji nije razrađen budući da je ubrzo uslijedila habsburška vojno-okupacijska akcija u dotadašnjem mlet. dijelu Istre. Motovun je već 4.VI. u Veneciju poslao izaslanstvo na bratimljenje s tamošnjim municipalitetom. Uz nerede, isto se zbilo u Izoli, Kopru i Miljama (5.VI), Piranu (6.VI), a mirno u Rovinju (11.VI). Preuzimanje vlasti u Poreču prekinuo je dolazak austr. postrojba. Habsburška Monarhija uputila je 10.VI. generala Klenaua u Kopar; sljedećega dana zauzeo je Izolu, a 12.VI. pomorske su snage krenule iz Trsta put Pirana, Umaga, Novigrada i Poreča. Klenau je 14.VI. s više od 500 pješaka i 100 konjanika stigao u Rovinj. Iz Kastva je u smjeru mlet. Istre otišla i hrv. postrojba, zapovjedništvo koje se smjestilo u Pazinu. Postrojbe generala Klenaua ušle su 16.VI. u Pulu, a 17.VI. spojile su se s postrojbama koje su krenule iz Kastva i djelovale u ist. Istri, što je označilo kraj vojne operacije. Već Campoformijskim mirom (17.X.1797) legalizirano je austrijsko upravljanje pokrajinom. Do manjih zahvata u mjesnoj upravi došlo je 1800. i 1801., a dekretom od 6.III.1804. ukinuta je Carska kraljevska privremena vlada za bivšu mletačku Istru. Taj je teritorij u travnju pridružen Tršćanskoj pokrajini kao Pokrajinski ili Okružni kapetanat. Za to vrijeme, Kranjski okružni kapetanat tražio je spajanje bivše mlet. Istre s Knežijom i podvrgavanje Kranjskoj, ali zahvaljujući odupiranju tršćanskoga guvernera Lovasza to nije provedeno. Nove su vlasti centralizacijom nastojale dobiti što veću učinkovitost uz što manje troškove.

Drugi koalicijski rat protiv Francuske (1799–1801) nije imao nikakvih izravnih voj. ili polit. posljedica u pogledu bivše mlet. Istre, osim pljačke teretnih lađa koju su u istarskim vodama počinili ratni brodovi pod francuskom zastavom. God. 1805., tijekom Trećega koalicijskoga rata s Francuskom, ratne su operacije zahvatile područje Trsta i Rijeke, a nisu zaobišle ni Istru. Prije završetka rata (Požunski mir, 26.XII.1805) Francuzi su zauzeli bivšu mlet. Istru: Trst 19.XI., Kopar 21.XI., a do početka prosinca ostatak poluotoka. Predsjednikom Privremene vlade za Istru postao je 6.XII.1805. A. M. Calafati. Francuzi nisu naišli na izravan otpor, međutim, ratni namet koji su razrezali franc. časnici i vandalizam franc. postrojbi nisu bili dobro prihvaćeni. Od početka 1806. područje mlet. Istre pripojeno je Napoleonovoj Kraljevini Italiji sa sjedištem u Milanu, te je postalo jednim od 21 departmana. Istarski departman podijeljen je na dva distrikta (koparski i rovinjski), koja je činilo 7 kantona (kotareva), a temeljne upravne jedinice bile su općine. Od 1808. to je područje steklo naslov vojvodstva. Na sudbenom polju 1806. uveden je Napoleonov zakonik, koji je odvojio sudbenu od upravne vlasti. Nakon francusko-austr. rata 1809., a na temelju Schönbrunnskoga mira (14.X.1809), franc. se posjed proširio na austr. dio Istre, Kranjsku i dr. pa su ustrojene Ilirske pokrajine.

Istru su u rujnu 1813. zaposjele austr. postrojbe. Privremena uprava, koja se održala do 1.XI.1814., nastojala je vratiti stanje prije 1805., što nije bilo potpuno provedivo. Uspostavljena su dva okružja sa sjedištem u Trstu (kotarevi bivše mlet. Istre) i Rijeci (kotarevi s područja Knežije i Labin, koji je bio mlet. posjed). Tim je okružjima priključen još po jedan kotar iz sastava Kranjske: kotar Socerb (Fünfenberg) Tršćanskom okružju, a kotar Podgrad Riječkom okružju. God. 1816. osnovana je Kraljevina Ilirija, u sastav koje je ušla i Istra. Prekosavski provincijal (uključujući i veliki dio Riječkog okružja) vraćen je 1822. pod bansku vlast, dok je za preostalih devet kotareva ist. Istre osnovano privremeno okružje sa sjedištem u Pazinu. Jedinstveno Istarsko okružje sa sjedištem u Pazinu osnovano je 1825., a kao jedinstvena upravno-teritorijalna cjelina očuvalo se do 1918. Upravi Austrijskoga primorja bila su podčinjena okružja na čelu s okružnim kapetanima. Kotarevi (tal. distretti), kojima su upravljala kotarska povjereništva (tal. commissariati distrettuali), bili su još niža razina i dijelili su se na glavne općine (tal. capo--comuni) i podopćine (tal. sotto-comuni), koje su se razlikovale po sastavu upravnih tijela. U poreznom smislu najniže teritorijalne jedinice bile su katastarske, odnosno porezne općine. Do 1918. bilo je još nekoliko manjih intervencija u upravnoj organizaciji na općinskoj i kotarskoj razini. Nakon razdoblja gladi i epidemija (1815–17), došlo je do demografske eksplozije: 1830. bilo je 198635 stanovnika, 1840. god. 215689, a 1848. 232692. U to doba Istra ima 24 grada, 4 trgovišta i 479 sela.

Crkveno-upravna raspodjela 1797–1805. nije doživjela znatnije promjene, ali nepopunjavanje nekih biskupskih sjedišta dalo je naslutiti predstojeću temeljitu reorganizaciju dijecezanskih jurisdikcija na sjevernojadranskom prostoru (u Pulskoj biskupiji od smrti biskupa I. D. Jurasa 1802. do ukinuća njezine samostalnosti 1830. biskupska stolica ostaje nepopunjena). Međutim, potreba za reorganizacijom crkv. teritorijalnog ustroja nije opravdanje za franc. postupke 1806. Sukladno svojim stavovima o civilnome društvu, franc. su se vlasti okomile na crkv. redove i laičke bratovštine. S obzirom na karitativno-pripomoćnu funkciju bratovština i nepostojanje civilnih ustanova s odgovarajućom zadaćom te su se mjere kosile s potrebama širih slojeva u Istri. Ukinuti su i mnogi samostani, uz pljačku i upropaštavanje kult. blaga. U prvoj pol. XIX.st. na području Istarskoga okružja bilo je sedam biskupija: Koparska, Krčka, Novigradska, Osorska, Porečka, Pulska i Tršćanska, koja je imala ovlast nad sr. dijelom Istre. Papinskom bulom iz 1828. svedene su na tri: Tršćansko-koparsku (kojoj su pridružena područja Koparske i Novigradske biskupije), Porečko-pulsku i Krčku (kojoj je pridruženo područje Osorske biskupije). Prema papinoj buli iz 1830. te su biskupije postale sastavni dio Goričke nadbiskupije. Na području triju biskupija 1842. bilo je 25 dekanata i 136 župa, 12 kapelanija i 57 ispostava, te 16 samostana.

Najvažnije područje gospodarstva, o kojem je ovisila egzistencija najvećega dijela stanovništva, bilo je poljodjelstvo. Maslinarstvo i vinogradarstvo bili su od posebnog interesa za plemstvo kao posjednički sloj, jer su samo te dvije grane poljodjelstva davale znatne tržne viškove, omogućujući izvoz i s njim znatniji prihod. Žitarice, koje su služile za preživljavanje širokih masa, jedva su zadovoljavale domaće potrebe, a u sušnijim je godinama njihov urod najviše podbacivao. Jedna je od najvažnijih značajki poljodjelstva u XVIII.st. uvođenje novih kultura. Proizvodnja kukuruza bila je raširena u Istri već na prijelazu stoljeća, ali još je uvijek bio znatan uvoz iz Terraferme i Furlanije. Krumpir se uvodi u široku proizvodnju 1820-ih i 1830-ih. U to vrijeme uzgoj dudova svilca bio je neznatan, a iz hrv. se zemalja uvozila živa stoka za klanje. Država je bila osobito zainteresirana za šumsko bogatstvo Istre, koje je u XIX.st. izgubilo obilježje područja od posebne državne skrbi zbog građevnoga drva i ograničilo se na izvoz manjih količina drva za ogrjev. Izvozilo se i nešto kamena. Piran i Kopar duguju svoj relativni napredak u prvome redu proizvodnji i povećanom izvozu soli. Ribarstvo je bilo zastupljeno u priobalnim mjestima, a najviše se izvozila soljena riba. Žitelji većih naselja bavili su se trgovinom, nešto manje obrtom, a u obalnim naseljima često i obalnom plovidbom. Brzim razvitkom Trsta i Rijeke Istra je u najbližoj okolici stekla morskim putem lako dostupna tržišta na koja su plasirani poljoprivredni poizvodi. God. 1818. na rtu Savudriji otvoren je prvi suvremeni svjetionik na Jadranu. Razvijala se i cestovna mreža (cesta Trst–Pula).

LIT.: B. Stulli, Istarsko okružje 1825–1860, Pazin i Rijeka 1984; N. Šetić, Napoleon u Istri. Istra za francuske uprave 1805–1813, Pula 1989.
N. Šetić, M. Manin

Od sredine XIX. st. do raspada Austro-Ugarske. Polit. zbivanja 1848. otkrila su postojanje svjesne i organizirane nac. elite u istar. Talijana, ali i nedostatak nac. svijesti u Hrvata, koji još nisu imali svoju građ. elitu. Ni hrv. svećenstvo nije tada bilo dovoljno organizirano za preuzimanje vodstva. Na izborima za austr. parlament 1848. bila su u Istri izabrana četiri tal. zastupnika i samo jedan hrvatski (u izbornom kotaru Podgrad–Volosko–Belaj). Nakon ukidanja apsolutizma za Istru je predviđen Pokrajinski sabor (Istarski sabo); na njemu su se za hrv. i slov. kulturne i nacionalne interese zauzimala tri biskupa (porečko-pulski, tršćansko-koparski i krčki), koja su u sabor ulazila po svojoj funkciji (tzv. virilisti), i izborni zastupnici izabrani u kuriji vanjskih općina s područja ist. Istre. Sabor znači početak suvremenoga polit. nadmetanja, odnosno borbe za hrv. nacionalna prava kroz legalno izabrana tijela drž. vlasti. U prvom sazivu 1861. prevladavala je tema izbora predstavnika u Carevinsko vijeće, donji dom austr. parlamenta. Budući da zbog protivljenja tal. predstavnika i njihova antagonizma prema središnjoj vlasti taj izbor nije obavljen, sabor je raspušten, a 56 istar. općina poslalo je vladaru adresu s izrazima vjernosti. U sljedećim su se sazivima drž. vlasti pobrinule da zastupnici budu prodržavno orijentirani, ali je u sazivu 1867–70. opet ojačala liberalna (iredentistička) struja tal. zastupnika, što će otežati zauzimanje za hrv. i slov. nacionalna prava. Na zasjedanju u jesen 1868. razvila se oštra rasprava oko ukidanja triju zastupnika virilista. Takav zahtjev i sukob tal. zastupnika s biskupima nije motiviran samo različitim svjetonazorskim konceptima (sukob liberalizma i katolicizma), nego u prvom redu nac. suparništvom (sva su trojica biskupa bili Slaveni). Iste se godine razvila i polemika oko nastavnoga jezika u drž. gimnaziji u Pazinu. Na području Istre tada ne izlaze nijedne novine na hrvatskom jeziku, već samo nekoliko tal. novina i časopisa. Upravo 1860-ih počinju se otvarati mnogobrojne čitaonice. Početak 1870-ih sudbonosan je za istarske Hrvate zbog jačanja nacionalno--integracijskoga pokreta (hrvatski narodni preporod). Osnovan je list Naša sloga i proširio se taborski pokret (tabori). Na četvrtim izborima za Pokrajinski sabor (1870) tal. saborska većina prvi je put poništila izbor hrv. kandidata u izbornom kotaru vanjskih općina Krk, Cres i Lošinj. Broj izabranih hrv. zastupnika popeo se na pet, ali zbog grubih napada tal. zastupnika tijekom trećega saziva biskupi više nisu dolazili na sjednice. Nac. borba protegnula se i izvan saborskih klupa. Primjerice, u prvom broju Naše sloge za 1874. otisnut je prosvjed mlade pravaške inteligencije protiv osnivanja tal. gimnazije u Pazinu. Iste je godine u Kastvu osnovana Bratovšćina hrvatskih ljudi u Istri sa zadaćom prikupljanja pomoći za uzdržavanje hrv. učenika iz Istre i s kvarnerskih otoka. Od 1878. dolazi do još većega zbližavanja hrv. i slov. političara zajedničkim djelovanjem u društvu Edinost.

Početak 1880-ih obilježila je smjena generacija u hrv. polit. vrhu. Umiru biskup J. Dobrila i M. Bastian, a od starijega naraštaja aktivan ostaje samo D. Vitezić. Na polit. pozornici pojavljuju se tri nova imena koja će obilježiti hrv. polit. pokret tijekom idućih desetljeća: M. Laginja, M. Mandić i V. Spinčić. Smjena generacija donijela je i polit. zaokret jer je stariji naraštaj političara, nadahnut biskupom Josipom Jurjem Strossmayerom i narodnjaštvom, vodeću ulogu ustupila mladim pravašima, koji su se zanosili vizijama Ante Starčevića o hrv. državnosti i pripojenju Istre Hrvatskoj. Istarski pravaši surađivali su sa slov. političarima u otporu tal. iredentizmu. Zaoštrili su jezično pitanje i zatražili potpunu ravnopravnost jezika u javnom životu i Pokrajinskom saboru (M. Laginja započeo je svoj nastupni govor u saboru na hrv. jeziku, ali su ga Talijani prekinuli). Od iznimne je važnosti zaključak Carevinskoga vijeća iz 1883., koji izjednačava tal. i hrv. jezik pred sudovima u Istri i Dalmaciji. Preporodni pokret postiže uspjehe: raste broj narodnih čitaonica, a u Kastvu se 1886. otvara prvi Narodni dom u Istri. Osnovana je Družba sv. Ćirila i Metoda za Istru, kojoj je odobren rad 1893., a osnovna joj je zadaća prikupljanje novčanih sredstava za otvaranje hrv. pučkih škola u Istri. U općini Pazin vlast je 1886. osvojila Hrvatska narodna stranka, a 1887. u hrv. ruke došla je i buzetska općina. Hrvati su tada bili na vlasti u gotovo svim općinama Liburnije i kvarnerskih otoka, a stvoreni su uvjeti za preuzimanje vlasti u općinama jugoist. Istre. Na izborima za Pokrajinski sabor 1889. Hrvati i Slovenci osvojili su ukupno devet zastupničkih mjesta. Tako je Hrvatsko-slovenska stranka dobila pravo popunjavanja mjesta potpredsjednika sabora i odabir predstavnika vanjskih općina u Pokrajinskom odboru (pokrajinskoj vladi). Formalno priznanje ravnopravnosti jezika ostvareno je prilikom otvaranja sabora, kada je vladin komesar održao govor i na hrvatskom jeziku. Demokratizacija izbornoga sustava (1897. uvedena je opća izborna kurija, u kojoj su pravo glasa imali svi muškarci austr. državljani s navršene 24 godine života) pružala je Hrvatima i Slovencima priliku za osvajanje trećega mandata u Carevinskom vijeću. Drugi bitan čimbenik na polit. sceni bilo je višestranačje i izvjesno usitnjavanje interesa što je smanjivalo djelotvornost u odnosu na bitna nacionalna pitanja, a što je došlo do izražaja osobito nakon 1907.

Na poč. XX.st. hrv. nacionalni pokret u Istri zahvaća cjelokupni hrv. etnički korpus. Zbog demokratizacije izbornoga sustava na izborima za Carevinsko vijeće 1907. do izražaja dolazi brojčana nadmoć hrv. glasačkoga tijela. Tome je prethodio sustavan rad narodnih prvaka na poč. XX.st.: osnovano je ukupno 56 zadruga, štedionica, gospodarskih i konzumnih društava, 11 čitaonica, 10 kulturno-prosvjetnih društava, 6 narodnih domova, 43 Družbine škole itd. U tri izborna kotara zap. Istre s tal. većinom Talijanska je liberalna stranka 1907. dobila relativnu većinu u prvom krugu, a pobjedu je postigla tek u drugom izbornom krugu. U tri izborna kotara s hrv. i slov. većinom, Hrvatsko-slovenska narodna stranka nadmoćnim se izbornim pobjedama u gotovo svim općinama potvrdila kao jedina polit. snaga na tom prostoru. Ukupni rezultati pokazali su da je Hrvatsko-slovenska narodna stranka više nego dvostruko jača u odnosu na drugoplasiranu Talijansku liberalnu stranku.

Na gospodarskom polju, pojava lužnjače 1853., nanijela je goleme štete vinogradarstvu, koje je, osim maslinarstva, bilo glavna izvozna grana istarskoga poljodjelstva. Prije se izvozilo oko četiri petine ulja i vina, no godišnja proizvodnja vina s prosječnih 250000 do 280000 hl pala je 1858. na 170000 hl, a 1869. na 85000 hektolitara. Vinogradarstvo se pomalo oporavljalo pa su 1882. vinogradi pokrivali 16432 ha obradive površine i davali 183280 hl vina. Nove probleme donijele su peronospora (1884) i filoksera (1887), ali su vinogradi brzo obnovljeni domaćim kapitalom. U obrtničkoj je proizvodnji nedostajalo poduzetničkoga duha (1857. po broju obrtnika i obrtničkih radnika prednjače Rovinj sa 672, Piran s 572 i Kopar s 515, a na začelju su Labin sa 127, Podgrad sa 70 i Buzet sa samo 66 obrtnika i obrtničkih radnika). Malih pomaka bilo je 1860-ih u podizanju suvremenijih pogona za proizvodnju ulja (na otoku Sv. Andrija kraj Poreča i na Cresu). Zbog krize jedrenjaštva brodari iz zap. Istre kapital prebacuju u trgovinu vinom i u manje ind. pogone. Razvija se kreditno-špekulantska mreža, koja postupno osvaja selo i dovodi ga u zavisni položaj. Seoski su posjedi u Istri 1880. bili opterećeni dugovima prosječno u visini od 48% njihove vrijednosti. Prema carskim patentima iz 1840-ih i 1850-ih o dugu ezonera (rasteretna operacija u procesu likvidacije kmetstva), bivši kmetovi trebali su isplatiti trećinu ukupnoga duga koji je na njih otpadao do 1875., pokrajinska porezna blagajna svoju trećinu do 1895., dok je trećina koja je otpadala na drž. erar prebijena troškovima i pristojbama vezanim za te transakcije. Međutim, dugovanje bivših kmetova nije riješeno ni do početka 1880-ih, kada se njihovo stanje dodatno pogoršalo zbog teškoća u vinogradarstvu. Provedbenim planom za likvidaciju duga prema drž. blagajni iz 1881. utvrđen je plan vraćanja po kotarevima do 1895., ali je 1894. odlukom Pokrajinskoga sabora preostalim dužnicima dug otpisan. Ezonerom su najviše bili pogođeni zaostaliji krajevi unutrašnjosti Istre, gdje su trgovinski i kapitalistički odnosi sporije prodirali, a opterećena seljačka domaćinstva zaostajala i propadala. Veliku prometnu i gospodarsku važnost imala je izgradnja željezničke pruge do Pule (1876). Iz Venecije su ondje preseljeni gl. ratna luka Habsburške Monarhije (1853) i arsenal (1856). Brzim razvitkom Pula je 1890-ih postala najveći istarski grad (36000st., 1900) i najjače gospodarsko središte. Rasla je i njezina administrativno-politička važnost: Pokrajinski sabor prestao se sazivati u Poreču i sastajao se u Kopru ili u Puli. God. 1888. list Il Diritto Croato pokrenut je u Puli, a onamo se 1899. iz Trsta preselilo i uredništvo Naše sloge.

LIT.: J. Šidak i dr., Povijest hrvatskog naroda g. 1860–1914., Zagreb 1968; Hrvatski narodni preporod u Dalmaciji i Istri (zbornik), Zagreb 1969; I. Beuc, Istarske studije. Osnovni nacionalni problemi istarskih Hrvata i Slovenaca u drugoj polovini XIX i početkom XX stoljeća, Zagreb 1975; M. Gross (urednica), Društveni razvoj u Hrvatskoj (od 16. stoljeća do početka 20. stoljeća), Zagreb 1981; P. Strčić, Na velikoj prekretnici. Prvi hrvatski tabor Istre i kvarnerskih otoka, Pula 1989; P. Dorsi, Il Litorale nel processo di modernizzazione della Monarchia austriaca. Istituzioni ed archivi, Udine 1994; N. Šetić, Istra između tradicionalnog i modernog ili o procesu integracije suvremene hrvatske nacije u Istri, Pazin 1995.
N. Šetić, M. Manin