Ujčić, Rudolf (Rudi), pjesnik, novinar, književnik, dijalektolog, profesor (Fakini kod Starog Pazina, 4.VI.1937. – Pula, 23.VIII.2024.).

Sin Mira i Albine.

Diplomirao je književnost i francuski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je na Rabu, u Hrvatskoj realnoj gimnaziji u Pazinu, bio je voditelj Centra za kulturu pri Narodnom sveučilištu u Pazinu, a od 1975. do umirovljenja (2001.) lektor-redaktor na Radio Puli i povremeno urednik informativnog programa. Bio je autor serije radijskih dječjih Priča za laku noć i vrlo slušanog satirično-humorističnog Veselog vrtuljka koji je 1980-ih emitiran u sklopu nedjeljnog programa Našim krajem.

Ponajprije je bio čakavski pjesnik kršćanskog nadahnuća, zaljubljenik i znalac čakavske riječi i slova te proučavatelj i čuvar najstarijih izvornih oblika hrvatskoga jezika, a osobito njegovih istarskih inačica. Znao je reći: „Ti moraš znati svoje korijene. Najprije moraš znati svoj zajik i onda se moreš integrirat.“

Ponikao je na pjesničkoj tradiciji što su je zacrtali Mate Balota i kasnije Zvane Črnja. Objavio je pet knjiga pjesama: Staropȁzinski viẽrsi (Pula 1983.), Dūšȁ mažurâna (Pula 1986.), Pridȉ, šlovȅk muõj (Pula 1991.), Arka bjelokosna (Pula 1999.). Skrȋta bogatȉja – Tesoro nascosto (1997.), u izdanju pulskoga ogranka Matice hrvatske i Matrix Croaticae iz Trsta, dobila je nagradu središnjice Matice hrvatske za najbolje uređenu pjesničku zbirku u 1998.

S Gualtierom Mocennijem suautor je grafičko-pjesničke mape Istarski rukopisi – Calligrafie istriane (Pula 1998.), a kao jezikoslovac čakavštine objavio je knjigu znanstvenih radova Istarske čakavske dijalektološke teme (Pula 2014.).

Zastupljen je u više antologija: Čakavsko pjesništvo ХХ. stoljeća (Rijeka 1987.), Istarska pjesmarica – Antologija hrvatskog pjesništva Istre 19. i 20. stoljeća (Рulа 1989.), knjiga domoljubne i antiratne poezije Via crucis Croatiae – Istarska molitva za Lipu našu (Pula 1991.-92.), I ča i što i kaj. Iz suvremene hrvatskoistarske lirike (Pula 1997.), Seljanski susreti: 1992. ‒ 2012., pjesnička panorama (Rovinjsko Selo 2013.).

Objavio je brojne prikaze, oglede, prijevode i članke u hrvatskim i stranim časopisima, a kao zaljubljenik u dijalektalnu riječ posebno se posvetio čakavskome narječju i nekim njegovim inačicama. Pjesme su mu prevedene na engleski, talijanski, albanski i slovenski jezik.

Bio je član Matice hrvatske, Čakavskoga sabora i Istarskog ogranka Društva hrvatskih književnika.

Na Melodijama Istre i Kvarnera 2016. Čakavski sabor dodijelio mu je prvu nagradu za najbolji tekst, pjesmu Pridi šlovek muoj, koju su izveli Helena Funčić i Krešimir Perović. Uredništvo istarskog kalendara Jurina i Franina posmrtno mu je 2024. dodijelilo Plaketu Jurine i Franine za besidu Drago Orlić.

Sa suprugom Smiljanom, rođ. Miljavac, imao je sina Smiljana i kćer Leliju.