Prva istarska partizanska četa
Prva istarska partizanska četa, postrojba Narodnooslobodilačke vojske (NOV) utemeljena krajem kolovoza 1942. kao 5. četa II. bataljona „Vladimir Gortan“ 2. primorsko-goranskog partizanskog odreda 5. operativne zone NOV i PO Hrvatske.
Politički i vojni čimbenici narodnooslobodilačkog pokreta Hrvatske od Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske (KPH) do Okružnog komiteta KPH za Hrvatsko primorje kao i nižih tijela, od Glavnog štaba NOV i PO Hrvatske do Štaba V. operativne zone i Štaba 2. primorsko-goranskog PO-a sredinom 1942. vode intenzivnu prepisku i dogovore da se ustroji partizanska postrojba te oružana borba prenese i preko Rapalske granice u Istru. CK KPH će još 22.IV.1942. obavijestiti OK KPH za Hrvatsko primorje „da je Glavni štab Hrvatske dao nalog da se Sušačka četa poveže sa Slovencima i da zajednički povedu akciju preko granice“. Početkom svibnja 1942., dok partijska i vojna rukovodstva stvaraju organizacijske i kadrovske preduvjete za ustrojavanje postrojbe, Miroslav Brozina – Slavko, član Mjesnog komiteta KPH Rijeke izvještava da je uspostavio vezu s novoustrojenom Brkinskom četom koja je djelovala na području Brkina, Ilirske Bistrice i Mašuna.
Nakon uspostavljene veze preko Jakova Brajana – Tonkina, čija je kuća bila Punkt MK KPH Rijeke i Kotarskog komiteta KPH Kastav, konačno, 21.VI.1942., na područje Kučeli (od 2001. Kućeli, op. ur.) dolaze i petorica partizana, predvođenih Ivanom Brozinom – Slovanom, koji su se izdvojili iz Brkinske čete i postali jezgrom za ustrojavanje Prve istarske partizanske čete. Grupa uspostavlja logor između sela Zvoneća i Kučeli na Grdom žlebu. Povezuju se s Brajanom i 5.VII. sastaju s Mošom Albaharijem – Markom (zamjenikom političkog komesara 2. primorsko-goranskog PO-a) i Miroslavom Grakalićem – Crnićem, koje je Štab odreda uputio u Istru da se povežu s „istarskim partizanima“, što prethodno nije uspjelo Josipu Matasu – Andriću/Abesincu. Sastanku na Grdom Žlebu uz Brajana nazočuju i Antonio Mihich (Antun Mihić) – Toni, sekretar MK KPH Rijeka, i Brozina – Slavko te članovi odbora NOP-a Kučeli i Rukavac. Dogovoreno je povezivanje istarskih partizana s Brkinskom četom, novačenje na području Matulji i selima oko Učke te dogovoreno zapovjedništvo postrojbe. Na sastanak zakazan za 7.VII.1942. dolazi samo Brajan, dok su Albahari i Grakalić otkriveni i uhićeni, a Stanko Jurdana obavještava Brozinu – Slovana o uhićenjima. Nakon neuspjelog povezivanja s partizanima s onu stranu Rapalske granice, grupa uspostavlja novi logor na mjestu Jasenovac u blizini Volarija (Lisina), pogodnom za održavanje veza s organizacijom NOP-a Škrapna, Zvoneća i Brguda kao i za izviđanje i prodiranje prema Planiku i Učki, Veprincu i Lovranštini. Slovanova grupa sada broji 7 boraca i uspostavlja nove veze na području Planika i Učke te uz pomoć Antona Dobreca Bončića, vlasnika planinarske kuće Paulovatz na Planiku, širi mrežu oslonaca i suradnika, što joj omogućava stvaranje novih veza i prodiranje prema centralnoj Istri. Oko 15.VII. uspostavljaju logor na Planiku, na Mlajskim grižama, na imanju Alberta Jurdane u Dolčinama, zadržavajući stari logor u Jasenovcu u pričuvi. Uz pomoć Bončića uspostavljen je kontakt i s organiziranim odborima ili povjerenicima NOP-a Veprinštine, Poljanštine i Lovranštine. Uspostavljaju vezu i s trojicom dezertera iz talijanske vojske te grupa broji 10 boraca, a povjerenike nalaze i u Brgudcu, Semićima i Brestu pod Učkom. Kako je veza s Kastavskim punktom i MK KPH Rijeke neredovita i nesigurna, Brozina – Slovan odlučuje uspostaviti izravnu vezu s KK KPH Kastav i Štabom 2. primorsko-goranskog PO-a 5. operativne zone. On zajedno s Josipom-Pepijem Šustarom – Mihom i Ivanom Frolom – Vojnovićem iz Planika preko Lisine u prvom tjednu kolovoza 1942., kreće u pravcu Nove Vasi kod Jelšana, odatle preko šume Dletovo u pravcu Paklena te uspijevaju prijeći dobro utvrđenu Rapalsku granicu i stižu u logor 104., na Kastavski punkt, nekoliko dana prije 20.VIII.1942. Kurir Šustar se s političkim radnicima Ivanom Motikom – Franom, Antonom Cerovcem – Tonićem, Josipom Stanićem/Vinkom Pajalićem, Rudolfom Ljubičićem, Joškom Udovičićem i jednim Slovencem vraća u Istru, dok se Brozina – Slovan javlja u Štab 2. primorsko-goranskog PO-a što rezultira osnivanjem posebne postrojbe.
Odlaskom Slovana, grupa premješta logor u kanjon potoka Banina, na istočnu padinu Učke. U operaciji pretraživanja toga područja, a nakon dojave talijanskim vlastima o pojavi naoružanih osoba, na obali potoka Banina iznenađen je Antonio Mihich koji u razmjeni vatre pogiba 22.VIII.1942. Grupa je razbijena i oni koji su ostali na desnoj strani potoka izvlače se prema Šušnjevici i Labinštini nastavljajući s političkim radom do uspostavljanja veze s Planikom, a oni s lijeve strane potoka Banina vraćaju se u logor, u Mlajske griže, gdje će im se pridružiti borci koji će stići iz Gorskog kotara.
Najranije 22., a najkasnije 25.VIII.1942. u Tršću kraj Gerova (Gorski kotar) u logoru Sokoli, Štab 2. primorsko-goranskog PO-a ustrojava zapovjedništvo postrojbe, imenuje sekretara partijske ćelije, određuje novih pet boraca u sastav postrojbe i ustrojava 5. četu II. bataljona „Vladimir Gortan“ koja će politički i vojno djelovati u Istri. Iz Tršća deset boraca kreće za Istru. Rapalsku granicu prelaze posljednjih dana kolovoza ili prvih dana rujna 1942. i dolaze u logor Mlajske griže.
Slovanovu grupu činili su Ivan Brozina – Slovan (iz Jelšana), Josip-Pepi Šustar – Miha (iz Gornjeg Zemona kod Ilirske Bistrice), Karlo Lekšan – Jernej (iz Bukovja kod Postojne), Ivan Furlan – Peter (iz Renča kod Gorice), Ivan Frol – Vojnović (iz Jelšana), Emil Lazarić – Marko (iz Medulina, dezerter iz talijanske vojske). Grupi se 5.VII. priključio Antonio Mihich, koji je iz Rijeke pobjegao pred uhićenjem, sljedećeg dana i Stanislav Jurdana – Stanko (iz Kučeli), a tjedan kasnije i dezerteri iz talijanske ratne mornarice, s bojnog broda Roma: Albert Škrobe – Berto (iz Nove Vasi kod Šušnjevice), Miro Jakovčić – Ljubo (iz Vineža) i Boris Zdrinšćak – Šoto ili Fratar (iz Dobreća kraj Lovrana). Iz postrojbi u Gorskom kotaru naredbom Štaba, u sastav novoustrojene postrojbe uključeni su Dušan Jardas (iz Matulji), Vlado Juričić (iz Pule), Venceslav Matetić – Vence (iz Biškupi kraj Kastva), Antun Raspor – Španjolac (iz Klane) i August Vivoda – Arsen (iz Velog Mluna). Posljednja dvojica imenovani su komandirom, odnosno političkim komesarom postrojbe. Na Pulštini vezu sa Slovanovom grupom traže i očekuju Josip Matas –Abesinac/Andrić i Ulderico Mardegani – Carlo. Postrojba zajedno s dva kurira – Albertom Petrcom – Plovanićem (iz Marčelji na Kastavštini) i Ivanom Logarom Belkićem (iz Marčelji), Rudolfom Ljubičićem (učiteljem, domobranskim časnikom koji se predao partizanima u Bosni, a bio je podrijetlom iz Nove Vasi kod Šušnjevice pa je poslan u Istru, ali na Buzeštini nije zadovoljio u političkom radu pa ga je Cerovac – Tonić poslao u četu), Josipom Stanićem/Vinkom Pajalićem te vodnikom Savom (Savo Radojčić?) i kurirom nepoznatog imena i prezimena, a koji su došli nakon 26.X.1942., na kraju broji 24 borca.
U neposrednoj blizini planinarske kuće Paulovatz na Planiku, 3.IX.1942., Slovanova grupa i novopristigli borci, sada 5. četa II. bataljona „Vladimir Gortan“, uspostavljaju logor. Aktivnošću članova partijske ćelije i sekretara Matasa – Andrića, pripadnici postrojbe osnivaju ili proširuju i povezuju postojeće organizacije NOP-a, ustrojavaju odbore koji prerastaju u NOO-e i održavaju kontakt i s organizacijom NOP-a Kučeli i Rukavac. Tijekom listopada i studenog 1942. postrojba je izvršila i više oružanih akcija među kojima su zabilježene i tri diverzije na pruzi Trst-Rijeka. Imajući saznanja o njenom postojanju, talijanske vlasti – 20 tisuća pripadnika vojske, karabinjera i fašističke milicije, 4.XII.1942. pretražuju Planik, a istoga dana popodne, vraćajući se s terena, u zasjedu upadaju S. Jurdana i R. Ljubičić. U okršaju pogiba Jurdana, a Ljubičić se predaje, prokazuje veze te sljedećeg dana, 5.XII.1942., predvodi talijansku vojsku do logora. Prva istarska partizanska četa se bez žrtava izvlači iz okruženja, ali je razbijena i prestaje postojati kao oružana formacija.
Osnivanjem, političkim i borbenim djelovanjem 5. čete II. bataljona „Vladimir Gortan“ 2. primorsko-goranskog PO 5. operativne zone Hrvatske (Prve istarske partizanske čete) i uspostavom logora na Planiku, Istra se faktički uključila u 5. operativnu zonu Hrvatske, a postrojba je postala vojni i politički reprezentant NOP-a Hrvatske – prva borbena formacija na tlu jedne od Sila osovine. Od tada pa do kolovoza 1943. započinje i proces organiziranja Istre kao posebne teritorijalno-upravne jedinice federalne države Hrvatske u nastajanju.
Komentari
Trenutno nema objavljenih komentara.
Ostavi komentar