Stranić, Vjekoslav Alojz (borački nadimci Bijeli, Gigi, Vecchi, Stari), politički aktivist i antifašistički borac (Pazin, 28.VIII.1895. – Pazin, 7.I.1969.).

Sin Franje, upravitelja na poljoprivrednom dobru Kamušov breg (Monte Camus, danas Gortanov brijeg) i podrumara u poljoprivrednoj školi u Poreču, te majke Marije rođ. Smoković, kućanice.

Pučku školu i hrvatsku Carsko-kraljevsku veliku državnu gimnaziju pohađao je u Pazinu, ali je školovanje prekinuo 1911. zbog bolesti. Radio je kao pisar u Kotarskom sudu u Pazinu samo šest mjeseci jer je morao napustiti ustanovu zbog svojih nacionalnih stajališta. Potom je radio u pazinskoj općinskoj upravi kod načelnika Šime Kurelića. Kao učenik djelovao je u Sokolskom društvu, a kasnije i u Gospodarskom društvu te bio član Limene glazbe u Pazinu.

U austro-ugarsku vojsku mobiliziran je 1915. i nakon dvomjesečne obuke upućen na ruski front. Da bi, nakon sukoba s časnicima, izbjegao vojni sud, prebjegao je kod Sanoka s još nekolicinom vojnika na rusku stranu. Priključio se 8. češkoj pukovniji koja se borila protiv Austro-Ugarske. U Rusiji je boravio do 1921. sudjelujući u događajima vezanim uz Oktobarsku revoluciju, kada se u Sibiru, u blizini Omska, borio protiv Bijelog pokreta koji je zagovarao održanje carstva.

S još tisuću drugih bivših zarobljenika stigao je koncem veljače 1922. u Trst engleskim brodom Almeria. U rodnom Pazinu radio je u Socijalnom osiguranju i Potprefekturi na poslovima izdavanja putovnica za emigraciju, a nakon mnogo molbi dobio je posao činovnika u općini Boljun. Otpušten je iz službe 1928. jer nije htio talijanizirati prezime. Nakon toga bavio se trgovinom te organizirao zadružnu mljekaru u Boljunu, jednu od prvih u Istri.

U narodnooslobodilački pokret (NOP) uključio se u rujnu 1941., kada je u Pazinu došao u kontakt s Ljubom Drndićem, rođakom svoje buduće supruge Antice („Ninice“) Gortan rođ. Drndić. Djelovao je na području Boljunšćine i Krasa u radu narodnooslobodilačkih odbora (NOO) i mobilizaciji boraca. U travnju 1942. uhićen je i odveden u pazinski zatvor zbog sumnje na suradnju s NOP-om. Pomoću raznih veza oslobođen je u listopadu s još desetak političkih zatvorenika, kada je nastavio djelovati u NOO-u za područje Krasa. Nakon kapitulacije Italije sudjelovao je u oslobođenju Pazina, razoružanju karabinjerskih postaja i miniranju mostova nad Boljunčicom. Potom je radio najprije na Krasu, a zatim u okolici Rijeke na mobiliziranju boraca za Narodnooslobodilačku vojsku i u NOO-ima. Na zasjedanju Istarskoga sabora 23.IX.1943. izabran je za potpredsjednika privremenog Pokrajinskog NOO-a za Istru.

Poslije tzv. Rommelove ofenzive djelovao je na području Boljunšćine i Učke. Fašisti su mu odnijeli svu pokretnu imovinu iz Boljuna. Zbog nemogućnosti djelovanja u Istri, potkraj 1944. prešao je u Gorski kotar u štab 43. istarske divizije, gdje je radio u komisiji za istraživanje zločina okupatora i njihovih pomagača. U posljednjim mjesecima rata sudjelovao je u oslobađanju Hrvatskog primorja i Istre.

Nakon rata radio je u Oblasnom NOO-u za Istru na razvoju zadrugarstva i ribarstva te sudjelovao u obnovi gospodarstva. Organizirao je ribarske zadruge u Rovinju, Poreču i Vabrigi. U Pazinu je bio zadužen za opskrbu Istre gorivom, a kasnije Buzeta živežnim namirnicama, odakle je organizirao opskrbu hranom područja Buja, Krasa (od Lupoglava do Vodica) i Motovuna (od Oprtlja do Karojbe). U Pazinu je radio u Zadružnom trgovačkom poduzeću, a potom vodi trgovinu drvom u buzetskom društvu Naprijed, gdje je umirovljen 1965.

Odlikovan je 1968. Ordenom rada sa zlatnim vijencem.

Njegova supruga A. Gortan-Stranić 1974. predala je njegov dnevnik Historijskom arhivu u Pazinu (od 1997. Državni arhiv u Pazinu). Dijelove dnevnika prenio je Galiano Labinjan 1977. u Pazinskom memorijalu.