migracije

Migracije (lat. migratio: seljenje), promjene stalnoga boravišta zbog gospodarskih, društvenih i političkih razloga; useljavanja (imigracije) i iseljavanja (emigracije).

Istra je tijekom povijesti zbog geopolitičkoga položaja redovito bila zahvaćena svim glavnim povijesnim i migracijskim procesima na europskom kontinentu. Već grčki mit o Argonautima govori o višestoljetnoj komunikaciji Podunavlje – Jadran, a svjedočanstva o jantarskome putu potvrđuju postojanje komunikacije i razmjene dobara europskog sjevera i juga preko cresko-lošinjskoga otočja. Od kraja II. tisućljeća pr. Kr. veći dio poluotoka nastanjivalo je pleme Histra, predio istočno od Raše pleme Liburna, brdovito zaleđe na sjeveroistoku Japodi, Karni su bili na sjeveru te Veneti na zapadu. U zaleđu Istre pronađen je keltski materijal iz IV. st. pr. Kr. (Kelti). Uključivanje Istre u rimski državni, upravni i uljudbeni sustav te romanizacija i potom kolonizacija (kolonije, rimske) doveli su do doseljavanja novoga stanovništva.

Nekoliko seoba naroda na prijelazu iz staroga u srednji vijek ostavilo je traga i na području Istre (Ostrogoti, Bizant, Langobardi, Franci). Prve provale Avara i Slavena na područje Istre zabilježene su 599.–601., 602. i 611. Kako pokazuju arheološka iskapanja, Slaveni su naselili zapuštena područja središnje i sjeverne Istre te odatle započinju stoljetni proces približavanja i ulaženja u romanske gradove zapadne i južne Istre. U X. st. granice Hrvatske protezale su se do Raše, a na početku XI. st. cesta koja je vodila iz Poreča prema unutrašnjosti zvala se Slavenskom cestom. U XII. i XIII.st. sve je češće spominjanje hrvatskih imena u povijesnim izvorima romanskih gradova.

Mlečani su zaposjeli zapadnu i južnu Istru tijekom druge polovice XIII. i na početku XIV. st. Društvena kriza, ratovi, epidemije kuge i pogoršanje općih zdravstvenih prilika doveli su do depopulacije, koja je vrhunac dosegla u XVI. i na početku XVII. st. Usporedo je s time na zapuštena zemljišta doseljavano novo stanovništvo različita etničkog podrijetla, iz krajeva od Karnije i Apeninskoga poluotoka do Mletačke Albanije i grčkih otoka, ali većim su djelom naseljeno stanovništvo činili prebjezi iz hrvatskih krajeva potpalih pod osmanlijsku vlast.

Nacionalno-integracijski procesi u XIX. i na početku XX. st. aktivirali su taj narodnosni mozaik. Najveći dio istarskog poluotoka, tj. sjeveroistočni liburnijski dio od Klane i Kastafšćine (Kastavština) do Plomina, središnji dio, tj. područje Pazinštine i Buzešćine (Buzeština), te visoravan Ćićarije, Labinšćinu (Labinština) i velike dijelove Puljštine i Poreštine, nastanjivali su Hrvati. Autohtono romansko stanovništvo zadržalo se sa svojim zasebnim govorom (istriotski ili istroromanski jezik) u zapadnom dijelu južne Istre (Rovinj, Bale, Galižana, Šišan, Vodnjan, Fažana). U sjeverozapadnom dijelu poluotoka, tj. od Kopra, Izole, Pirana, donje i gornje Bujštine do Motovuna i Poreča, prevladavalo je pučanstvo koje je upotrebljavalo istromletačke govore. Unutrašnjost sjevernog dijela poluotoka kompaktno su nastanjivali Slovenci. Na početku novoga vijeka nastale su dvije enklave: istrovlaška ili istrorumunjska (vlaško stanovništvo s područja između Velebita i Dinare), koja se očuvala na južnim padinama Učke, i crnogorska u Peroju. U hrvatskom dijelu Istre (uključujući i Istarsku Liburniju) 1910. Hrvati su činili 47,7%, Talijani 37,2%, Nijemci 4,7%, Slovenci 3,8% te ostali 6,5% pučanstva.

Nakon I. svjetskog rata započinje prvo od dvaju razdoblja velikih emigracijsko-imigracijskih gibanja, koja su korjenito izmijenila sliku pučanstva istarskog poluotoka. Starija je literatura iseljavanje Hrvata i Slovenaca iz Istre nakon I. svjetskog rata pripisivala djelovanju fašističkog pokreta, ali noviji radovi pokazuju da su talijanske vojno-okupacijske vlasti bile odmah od 1918. vrlo restriktivne prema netalijanskim društvenim i kulturnim udrugama, a i sumnjičave prema službenicima netalijanske nacionalnosti. Stanje se pogoršalo s početkom djelovanja fašističke organizacija, uključio se i upravni sustav talijanizirajući prezimena, dok su posebni sudovi bili ustrojeni za procesuiranje onih koji su se odupirali. Na to se nadovezala globalna gospodarska kriza na prijelazu iz 1920-ih u 1930-e, stagnacija razvoja gradskih regionalnih središta (Trsta, Pule i Rijeke), koja su prije apsorbirala viškove radne snage te nespremnost istarskoga, pretežito poljodjelskoga gospodarstva, na talijansku konkurenciju. Sve je to uzrokovalo iseljavanje istarskih Hrvata i Slovenaca u do tada neviđenim razmjerima (egzodus). Međutim, istraživanja o iseljavanju istarskih Hrvata u Sjedinjenim Američkim Državama tek su na početku, a emigriranje Hrvata iz Istre u smjeru Latinske Amerike (kao dio talijanske ekonomske emigracije) prošlo je gotovo posve nezapaženo.

Nakon II. svjetskog rata Istru je zahvatio val iseljavanja Talijana. Od kapitulacije Italije do njemačke vojne okupacije na početku listopada 1943. u Istri je pokrenut ustanak, tijekom kojega su pogubljeni mnogobrojni istarski Talijani. Nakon rata provođene su konfiskacije imovine, deportacije ljudi, a mnogi su ubijeni ili nestali. Sve je to izazvalo iseljavanje Talijana, ali i Hrvata, koji se nisu mogli pomiriti s novim sustavom. Iz krajeva između granične crte utvrđene Rapalskim (1920.) i Rimskim ugovorom (1924.) i Zone B (Zona A, Zona B Julijske krajine) iseljavanje je trajalo od kraja rata do potpisivanja Pariškoga mirovnog ugovora s Italijom (1947.), a s područja Slobodnog Teritorija Trsta i neko vrijeme nakon Londonskoga memoranduma (1954.). I za to postoje različite procjene broja raseljenih osoba, a u talijanskoj publicistici i javnosti općenito prevladava broj od 350 000 osoba. Novija demografska istraživanja procjenjuju da se iz hrvatskog dijela Istre iselilo oko 116 000 Talijana i 25 000 Hrvata, tj. ukupno oko 141 000 ljudi, odnosno s Rijekom i Zadrom oko 186 000 do 188 000 ljudi. Ukupno, uključujući i područja Slovenije, koja su bila pod talijanskom upravom, procjenjuje se broj od približno 220 000 iseljenih (uključujući i 15 000 do 20 000 iseljenih nakon 1950-ih).

Između dvaju svjetskih ratova iz Istre je iseljen veći dio hrvatske nacionalne elite, a nakon II. svjetskog rata iselila je većina talijanskog pučanstva. Posljedice tih događaja na različitim područjima (javno mnijenje, demografska slika, gospodarstvo) i danas se osjećaju.

Komentari

    Trenutno nema objavljenih komentara.

Ostavi komentar

* Slanjem komentara prihvaćate Pravila obrade Vaših osobnih podataka (e-mail i IP adresa). cancel reply


Literatura

Miroslav Bertoša, "Migracije i antagonističke grupe: starosjedioci i doseljenici između sukoba i suživota (Odrednice istarskog »modela« od XVI. do XVIII. stoljeća)", Jugoslovenski istorijski časopis, 3–4, Beograd 1988.; Gazophylacium (tematski broj), 3–4, 1994.; Marino Manin (urednik), Zbornik radova s Međunarodnog znanstvenog skupa Talijanska uprava na hrvatskom prostoru i egzodus Hrvata (1918–1943), Zagreb 2001.

Slučajna natuknica

Jovanović, Ivan